Iako se ne može reći da nije popularan u ovim krajevima, srpski reper Marčelo rijetko je gostovao u Crnoj Gori, svega par puta. Ovog ljeta na Nikšićko rock's Lake festu crnogorska publika će prvi put imati priliku da iskusi živi nastup formacije koja sada nosi naziv "Marčelo i Iskaz". Tim povodom sa jednim od najjačih imena srpskog repa, književnikom i urednikom i korektorom stripova pričali smo o predstojećem nastupu na Krupcu, ali i mnogo čemu drugom.
Kakva su očekivanja pred nastup na Lake festu?
Radujemo se susretu s publikom, nismo često imali prilike da sviramo u vašim krajevima.
Kako će biti koncipiran repertoar, ako sam dobro shvatio organizatore pola će biti Vaše pjesme, pola pjesme Iskaza?
Mi smo udružena snaga već pet godina, gledamo da uvijek sviramo zajedno. Privatno smo jako dobri prijatelji, a muzički se i razumijemo i dopunjavamo - naše poruke su, u suštini, iste, ali su senzibiliteti dovoljno drugačiji da šou zaista tom sinergijom dobija novi kvalitet.
Bude tu i naših i njihovih pesama, ali svirka je prilično kompaktna: publika ostaje uvjerena da je vidjela jedan šou, a ne dva prišivena.
Prošlo je tri godine od albuma "Deca i sunce", da li radite na novom materijalu i ako je odgovor potvrdan u kom pravcu se kreće rad na njemu, koliko se razlikuje od prethodnog?
Još tragamo za osnovnim tonom albuma, ali svakako se razlikuje od sva četiri prethodna, a opet ima i direktne veze sa svakim od njih. Ono što jedni kod nas ponajviše cijene druge upravo odbija: potpuno odsustvo volje da se zajaše bilo koji pouzdani talas, ma koji provjereni recept iz ranijih pjesama. Svaki album imao je glavu i rep i bio je priča za sebe, jer nam nikakve svrhe nije imalo da ljudima nudimo jedno te isto.
Stalno evoluiramo, vjerovatno ponegdje i degradiramo, ali uvijek slijedimo sebe i ono što u tom trenutku iz nas izlazi. Ne vezujemo se ni za žanr ni za teme, što ipak ne znači da naša priča nema izvjesne stožere od kojih ne odstupamo.
Sve će to tako biti i sada: vjerujem da niko ko je ozbiljno upratio prethodne ploče neće biti iznevjeren, a opet ćemo opasno naljutiti svakoga ko se vezao za jedan album i očekuje reprizu.
Deset godina je prošlo od kada je objavljena "Kuća na promaji", koliko se slika Srbije danas razlikuje u odnosu na tu opisanu u pjesmi?
U ponečemu mnogo, u ponečemu nimalo. Ne mogu da ponudim pretjerano originalno mišljenje o tome: kao i mnogi, volio bih da vjerujem kako se ka nekom udaljenom boljitku ipak ide, ali to je tako sporo da ga malo ko doživljava opipljivim, Kao i ostali narodi Balkana, i mi suštinski imamo samo jedno stvarno ograničenje: svoj mentalitet.
Gotovo od samog početka ste svojim stilom i pristupom podijelili publiku - jedni Vas vide kao revolucionara, drugi kao nekoga ko ne poštuje striktne hip hop standarde. Gdje Vi vidite sebe u svemu tome, u jednoj pjesmi kažete da niste reper i nemate ništa sa tom scenom?
Govoriš o pjesmi "Testament", prvoj na trećem albumu iz 2008. Zaista, u tom sam trenutku ovdje u Srbiji bio sinonim za sve što reperima smeta - da se okliznu o koru banane, pretpostavili bi da sam je baš ja tu bacio. Takav stepen mržnje, ogovaranja, laganja i želje da neko propadne postoji samo kod baba alapača, na klupi pred zgradom, u hladu, i kod repera.
Ekipa i ja osjećali smo se sve neprijatnije u takvoj klimi: kad se počinjalo, kada sam čuo kako pišu, recimo, momci sa tadašnje kruševačke scene, to je zvučalo kao prava urbana poezija: dolazilo je sa ulice, ali se nije bavilo uličarstvom i banalnošću; osjećala se silna želja da se promijeni uobičajena konotacija riječi "reper" kod širih masa, da se dokaže kako se tu radi o nepravedno diskvalifikovanima, da to nisu nikakve nepismene bitange, već pravi stvaraoci sa margine.
Neko bi rekao da smo, zajedno, od prvog albuma Sindikata pa dalje, to i postigli: medijska slika hip hopa trajno je postala drugačija. No, ulica i netalenat došli su po svoje - izrodila se čitava armija ljudi koji zvuče potpuno isto, sa istom muzikom i istim temama, i tu više nije bilo mjesta za ono što ekipa i ja pokušavamo da izrazimo.
Mi smo bend, ja sam pisac - ne poštujemo nikakve kanone, sviramo kako nam se svira, pišem kako mi se piše, ne zanima nas ukalupljenje u žanr, ne zanima nas banalnost, a ponajmanje nas zanimaju djetinjaste prepirke.
U istoj već pomenutoj pjesmi kažete da žalite što ste upoznali više od pola tih ljudi, zašto? Koja su najnegativnija iskustva koja ste imali sa kolegama sa rep ili uopšte muzičke scene?
To je potpuno isto kao da nekoga pitaš da ti u intervjuu objasni zašto se razveo. Bizarna rijaliti era nameće to kao normalno. Ali nije. Niti me zanima da intrigiram javnost takvim stvarima, niti me se tiče publika koja je time zaintrigirana.
Svako se u životu sa nekim posvađao, a dešava se i da se ne uklopiš u odjeljenje u osnovnoj ili srednjoj, pa se prebaciš u drugo. Ne vidim nikakav spektakl u tome.
Radite i kao urednik i korektor stripova. Ko danas čita stripove, koliko stripovi mogu da privuku pažnju klincima u današnjim "fast food" vremenima?
Stripove čitaju i "neki novi klinci" i stari nostalgičari, i premda za bavljenje ovom vrstom izdavaštva zaista treba mnogo vjere i elana, stvari nisu tako crne: "Veseli četvrtak", kuća u kojoj radim, postoji već pet godina i objavila je preko 450 naslova. Prodaja nije sjajna, ali nije ni takva da se gasimo.
Naprosto, strip ima dugu tradiciju kod nas i teško ga je ubiti, a opet, istina je da mu malo što ide u prilog, od opšte nesklonosti ka čitanju do nezainteresovanog Ministarstva kulture. Svakako sam među onima koji vjeruju da strip ima važnu ulogu u odrastanju, u rađanju i gajenju ljubavi prema priči i pripovijedanju, a zašto ne - i prema pismenosti, koja je zaista spala na najniže grane.
Četiri albuma kako ste negdje rekli "brbljive" muzike, tri knjige, kolumne, ... Odakle tolika potreba da se izrazite, konstantno imate što da kažete?
Vi, svakako, razumijete da bavljenje pisanjem nije mentalni poremećaj nego profesija, zar ne? (smijeh)
Kako uspijevate da balansirate rad na tekstovima za pjesme, romanima i stripu?
Žongliranje, ozbiljno žongliranje - koje gotovo nikad i ne uspije u istom danu. Ipak, ne osjećam se rasplinuto, jer je sve to ista djelatnost - bavljenje pisanjem i jezikom, i uživam koliko i svi oni koji rade ono što vole i čemu su posvećeni oduvijek. Balansiranje, dakle, nije suštinsko, nego samo vremensko, ali ko još nije u ratu s kazaljkama.
Bili ste dio Bassivity ekipe - u početku je sve djelovalo kao bajka, cijela hip hop priča u Srbiji izdignuta je na viši nivo, a onda... gdje je puklo?
Nije nas tu bilo malo, i pomalo je bajkovito očekivati da toliko skupina ljudi sasvim isto vidi i doživljava priču. Razlaz je bio neminovan i u svojoj suštini zapravo prirodan, ali kada razmišljam o tom vremenu - ne razmišljam o razlikama koje su učinile da se raziđemo nego o stvarima koje smo napravili zajedno. Ti albumi traju, i premda je svako iznio svoj, ipak je svaka ta ploča ujedno i rezultat sjajne zajedničke energije.
U Crnoj Gori imate dosta fanova, ali ste rijetko gostovali svih ovih godina?
Da, nadamo se da ćemo postati nešto zanimljiviji organizatorima, a svirka u Nikšiću najbolja je moguća prilika da pokažemo šta možemo.
Roman, prezir prema nasilju
Prošlo je već neko vrijeme od objavljivanja romana „Malterego”, kako ste zadovoljni dosadašnjim reakcijama kritičara i publike?
Veoma! Roman će uskoro doživjeti četvrto izdanje - što, naravno, nikada nije kriterijum vrijednosti djela, ali jeste potvrda interesovanja, a kako nisam estradna ili rijaliti ličnost nego alternativac - pažnju mogu da zavrijedim samo prethodnim radovima: tekstovima pjesama, novinskim kolumnama i prvim romanom.
Od komplimenata koje je "Malterego" dobio možda bih ipak najradije izdvojio ono što je David Albahari napisao, a to je da je ovdje riječ o romanu prepunom nasilja - koji izražava prezir prema nasilju. To je vrlo važno, jer pisanje o bilo kojoj vrsti užasa može biti i afirmativno po taj užas, ili pak neutralno. Ovdje toga zasigurno nema.
Kakva je Vaša pozicija na književnoj sceni Srbije ili vidite sebe kao izopštenog i iz toga?
Ne, zašto bih bio? Potrebno je mnogo marljivog rada da bi se izgradila zdrava književna karijera, i tome pristupam strpljivo i sa uživanjem. Avaj, naravno da i u tom svijetu ima ovih i onih kružoka, jer toga nisu lišeni ni najljepši svjetovi, nažalost, ali i tu sam nezavistan.
7:44 PM
Aleksandar Aničić
Riječ je o zagrebačkom bendu, koji je kroz godine dobio
mnoga nagrade i priznanja struke i publike, među kojima je i zadnja Fender
nagrada za najboljeg mladog rock izvođača 2013. Za njihov prvi album NEKI DRUGI
SVIJET (Dallas Records, 2013.) koji sadrži 10 pjesama, Juraj potpisuje sve
tekstove i svu glazbu izuzev dvije pjesme na kojima ju potpisuje njegov
gitarist i prijatelj Petar Štrok.
