Urban Writers: Pismo jedinom

Jedini moj,

mjesecima se u meni nakupljaju riječi, talože se poput čestica prašine na mojoj duši. Riječi su me ispunile, guše me. Moram da ih ispljunem, da izbacim gorčinu iz svog bolnog tijela. Znam da ćeš se prepoznati u svakom retku ove knjige. Tvoje ime je urezano u svako slovo mojim preom napisano. Pišem tebi, koji odbaci želju Bogova, odbaci mene i našu sudbinu. Moju i tvoju, jer nije bilo nas. A nadala sam se i vjerovala da će svanuti dan kada ću se probuditi sretna i nasmijana. Zadovoljna jer znam da će biti sretniji od predhodnog, ispunjen tobom, ispunjen nama.
Sjećam se kada si ušetao u moj mali svijet, neočekivano i nepozvan. Sjećam se prezira koji sam osjećala, miješao se sa divljenjenem, nekim čudnim strahopoštovanjem. Po prvi put sam se našla bespomoćna, očarana tobom.
A onda su nam se usne spojile. Tih jedanaest mjeseci čekanja pretvorilo se u san. Nestali su nesigurnost i strah. Ali moja sreča je trajala kratko, završila se s prvim poljupcem. Tada me stvarnost pogodila u lice, ne štedeći me. Imala sam te kratko, ali dovoljno dugo da se naviknem na tvoje usne, tvoju kožu, toplinu tvoga tijela. Onda si počeo da mi se oduzimaš, ostavljajući sve manje i manje, dok mi se nisi oteo zauvijek.
Htjela bih da se sjetiš sitnica, svih lijepih trenutaka, ali ne smijem spomenuti ni jedan, ne smijem ti i te slabosti otkriti.
Pokušaj da zamisliš noć, sobu osvijetljenu svijećama, vino, možda ti donesu sjećanja na mene. Možda proživiš neki trenutak ponovo, ali ne zaboravi da u pozadini slušaš “Modro i zeleno”. Znam, sjetit ćeš se, ali bit će ti smiješno da tu uspomenu čuvam u sehari slatkih tajni, da sam je zauvijek spremila, da može da mi izmami osmijehe.
Zašto si mi se ukrao? Zašto si me ostavio u čežnji da se utapam u suzama? Poslije tebe obečavam neću biti nićija. Tebi sam pripala, tvoja ću da ostanem, a ti dođi, uzmi što ti pripada. Ako ne danas, onda za par godina. Možda se nisam dovoljno borila, ali ću dovoljno čekati na tvoj povratak. Samo me ne zovi imenom, to mi zvuči kao kraj, zovi me svojom, jer tvoja sam.
Ne skrivaj pogled od mene poslije ovih redaka. Možda nekada odgovoriš, ja bit ću strpljiva.
 

                                                                                                                                                                                          Samo tvoja

.

Read more »

URBAN WRITERS: P r a z n o

Konstantna praznina. Ne mrda. Bar da se hoće uviti, rasplinuti, nešto, bilo šta.

Nervira me što ne mrda nigdje. I što stoji.

Jeza me prođe ponekad kad je osjetim tako učaurenu.

Kao da je moljac...ili paukov plijen...ili je ipak sam pauk..Ko će ga znati..

I sva ta poređenja nemaju smisla, no nemam joj objašnjenje te je moram porediti. Kažu da je to dobro. Đavola jeste. Ko određuje šta je dobro a šta ne? I zar uopšte ovo treba da se dopadne? Prazno je. P R A Z N O.

Ne piše nikakav smislen tekst, nema redka koji se hvata sa drugim, samo se skupa lijepe za vazduh i prislanjaju na papir da odmore  od ničega.

Sve je ništa. Istina, besmisao je najveći smisao ikad otkriven, i to odgovorno tvrdim. Jer samo u ničemu vidim koliko smo svi zapravo izgubljeni u sebi i koliko ne znamo šta ćemo sa sobom. Nemamo sa čim da se uporedimo, a tome nas uče cijeloga života.

Eksperimenti  šablona. Vi mislite da je šablon jednoličnost, ooo grdno se prevariste. Svi težite da budete sve samo ne šablonski ljudi, a je li vam palo na pamet da je upravo to greška?  Da baš činjenica da s v i bježite od toga govori da smo svi u ''istom košu''?

Možda i nismo, jer i ja sam dio istog vrtloga.

Nema krivaca. Svi smo sudije, naravno, niko sebe pred sobom ne krivi, a tek pred drugima.

 Izdaaajte se, izjadajte. Činite nešto.  Samo maknite ovu prazninu od mene.

Jer čaura može iznjedriti nešto čudovišno.

Ili predivno.

Samo je mijenjajte. Progutaće nas ako ostane prazna.

Snežana Nikčević

Read more »

URBAN WRITERS: Iz mog Dnevnika

...Lagala sam. U moru suza je bilo na hiljade lijepih trenutaka. Ipak i kada se smijem to je zbog njega... Ne iz nekog posebnog razloga, samo sam sretna jer postoji.
Slike se nižu jedna za drugom i onda shvatim zašto sam tako dugo ostala. Svaki osmijeh koji je on izmamio bio je dovoljno jak da zasjeni sve suze ovog svijeta, a ne samo moje.
Sjećam se prvog poljupca. Bila sam prestravljena, a mjesecima unazada sam sanjala o tome. Dok bi me momak ljubio u mislima sam stvarala njegovu sliku, pokušavala sam da zamislim kakav je osjećaj kada dodirneš njegovu bradu. A onda, tog 26. septembra sam se našla ispred njega. Drhtala sam od straha. I danas se sjećam svega, svakog mirisa, zvukova. I njegovih vrelih dlanova. O njima bih romane pisala.
Jedna od prvih uspomena je kafa, možda čak prva koju smo sami popili. Pričao mi je o tome kako se svaka suza koju neko prolije zbog nas vrati i obije o glavu. Sada puno mislim o tim suzama kada svaki list koji ispišem natapaju. Zbog njih bi trebao dobiti poseban krug pakla. Ali ne ide, primam svaku suzu na sebe, ako će se njemu kao grijeh pisati. Uzimam ih sebi na dušu.
Vrijedi, jer sam upravo našla najljepšu uspomenu ikada. Iz nje je nastala "Jesen u tvojim očima".
Bio je hladan jesenji dan. Šuma oko nas je blistala, kao zlatna. Nikada ljepši spektar toplih boja nisam vidjela, dok nam se nisu susreli pogledi. Izgubila sam se na tren od tog pogleda, jer u njegovim očima kao da je bila oslikana sva ta ljepota jeseni. Tada sam se osjetila voljena, što je apsurdno. Ali zračio je toplinom. I sada osjećam taj pogled na sebi.
Prvi put sam zbog nekog poželjela da nikada ne svane dan. Gledala sam ga kako spava, tako spokojan.
"Poput tople čokolade oči smeđe, duboke,
slast u njima me mami da na kapke meke
utisnem poljubac nježni."
Pjevala sam I don't wanna miss a thing i tek tada shvatila dubinu pjesme, kada sam se u svakoj riječi pronašla.
Sjećam se priče o kralju i njegovom slavuju. I on je moj slavuj, kada sam ga upoznala poželjela sam da svaki dan slijeće na moj dlan. Takve ptice su rijetke, grijeh ih je držati u kavezu, a još veći grijeh ih je pustiti i izgubiti šansu da uživaš u njenim čarima.
Ta ptica će te slomiti svaki put kada odleti, ali svakim povratkom zna kako da te čak do zvijezda podigne.

Amra Agić

Read more »

URBAN WRITERS: Kišni dan

 

Amra Agić

Kiša se igrala na njegovom prozoru. Čeznutljivo je pratio te nebeske suze kako klize niz staklo i nestaju u barici koja se stvorila na limu. U sobi je bilo mračno. Samo se čula lagana izvedba "Blue in Green" Milesa Davisa. Samo je pojačavala njegovu usamljenost i prisjećala ga koliko je zapravo tužan.
Nadao se da će čuti korake na stubama, osluškivao je. Ništa. Ponekad bi se čulo otvaranje susjednih vrata, škripa baglama i to je sve. Spustio se na krevet ne skidajući pogled s prozora. Iz očiju su mu potekle suze, nije bio sam, bile su s njim i te čarobne kapi kiše.
Znao je da je gotovo. Ona se neće pojaviti. Nije ju osuđivao. Valjda je to i zaslužio, jer ko bi nekog čekao vječno.
Sjetio se svega što je činila za njega, svih njenih nastojanja da on bude sretan. Nervirala ga je njena neprestana sreća, onaj osmijeh i pogled pun ljubavi i iščekivanja.
Mrzio je njen zvonki smijeh i način na koji mu se umiljavala. Bila je uvijek tu kada bi je pozvao. Znao je da će se pojaviti nakon samo jednog poziva. Došla bi i onda remetila njegov mir. Prstima je davala život svemu, onako razigrana sve je pretvarala u iritantnu sreću.
Uzeo bi je i s olakšanjem gledao kako odlazi i odnosi sve boje sa sobom. Onda bi si natočio piće i uživao u svojoj tišini.
Ali danas, danas nije došla. Sivi zidovi su se nadvili nad njim. Glazba se pretvarala u škripu kočnica i zvuk sirena tamo negdje u daljini. U glavi mu je odzvanjao njen smijeh, čuo je kako mu doziva ime. Odjednom svi glupavi nadimci su postali tako slatki. Pogledao je na mobitel. Nije bilo poruke. Zažalio je na tren za svaku ignoriranu poruku. Otvorio je inbox i počeo da čita. Do sada nije primjetio brigu u njima. Njoj baš nije bilo svejedno...
Tu noć na vijestima, nesreća. Stradala mlada ženska osoba. Na ekranu se pojavila slika. Gledala ga je onim svojim djetinjim očima koje su vrištale: "Volim te!". Usne razvučene u topao osmijeh, poželio je da je poljubi. Spiker je i dalje govorio o nesreći, ali on je vidio i čuo samo nju.
Posljednji put ju je gledao. Izgledala je tako živo i veselo. Sada mu je bilo jasno sve, nebo je za njom plakalo. I nije odustala, ne bi nikada, ona ga je bar iskreno voljela... A on, on je to tek sada shvatio.
Na nadgrobnom spomeniku zlatnim slovima je pisalo njeno ime. Spustio se na koljena. Da je bar to ranije učinio. Na ramenu je osjetio stisak njene malene ruke. Grlo mu se steglo, suza je kanula. Ipak, nije ga zauvijek čekala.

Read more »

URBAN WRITERS: Kada odeš

Vidjela sam nas na kraju priče. Kraju kakav niam htjela vidjeti. Gledala sam se slomljenu, kako sakupljam posljednje krhotine srca.
Sa usana se kroz suze otelo: ˝Mrzim te!˝, dok je srce u svom bolu i dalje dozivalo tvoje ime. Znam, ono je srcu melem i kad bi ga još milion puta slomio.
Ne sjećam se da sam očekivala bolji kraj. Samo sem se iskreno nadala novoj ljubavi, nekome drugačijem, ko je manje ti, a još manje ja. Nekome ko bi protresao moj svijet i podigao me na noge, izgradio sve ono što si ti srušio.
Sve mi se čini kako se ponavljam. Pokušavam ti pričom reći da te volim, ali da je kraj. A opet ne želim da shvatiš. Radije se mučim i ostajem tu opkoljena tobom, jer nigdje mi ljepše nije.
Navikla sam ja na tu bol. Volim kada me boliš, jer da nema boli ne bi bilo ni tebe. Ne bi mi kvario dan, bez tebe bi suze presušile, a kažu zdravo je plakati. Zdravo je i smijati se. Ti me nasmiješ baš toliko koliko treba, onako ponekad, tek da ne zaboravim kako zvuči moj smijeh.
Rekli bi mi da sam luda, da se zalud nadam i gubim vrijeme čekajući. A ne znaju oni kakav je osjećaj kada te konačno dočekam, kako je kada me primiš u zagrljaj.
Pa gledam se tako kako skupljam krhotine, kako ih brzo sastavljam, pričvrstim da srce bude čitavo. Da imaš šta da razbiješ slijedeći put kada odeš.

Amra Agić

Read more »

URBAN WRITERS: Otkrit ću ti tajnu

Uzalud trudiš se
i uzalud pitaš me
nikada reći ti neću
da sve pišem za tebe.

Sve što mogu ti dati
u par stihova stane
u njima ti ljubav
i dio duše dajem.

To nisu samo riječi
ni stihovi pjesme
to osjećanja su moja
koja reći ti ne smijem.
 

Amra Agić

Read more »

URBAN WRITERS: Spavajte

Tvar bez korijena. Lebdeći između ludila i stvarnosti okrenuti  prozor daje užasnu sliku. Prljavo  staklo, peku me oči.

Najednom, puf, puca, komadi razaraju tkivo, zadiru u pore bića sklupčanog  na stolici koje uporno, iako bez očiju, okreće glavu u pravcu svjetlosti  koju baca svjetiljka ulične rasvjete.. Krv je posvuda. Svjež miris noći okupan crvenom bojom mami demone napolje. Loču. Žderu. Grizu. Izjedaju…

Kotrljajući  duh niz obronke svojih ostataka taj leš pokreće talase novog. Stvarno je stvarno, a stvarno je tamno. Mrak. Duboko crno, toliko gusto da ga makazama cijepaš poput hartije. 

Nepotreban prostor, ubijte ga! Nepotrebno vrijeme-zapalite ga! Te ništavne misli, objesite ih! Neka vise! Ubice! Njihova slast je svaki drhtaj nerva i suza koja ga prati, te grešnice muče, crpe, suše  dok ne postaneš samo stabljika bez lista. Ogoljela. Sama.

I tako u krug.

Nema kraja.

Zato giljotina! Neka ih nema, neka nestanu! Nemaju zasluga, nemaju uloga! Osim jedne. Zbog koje im  sudim.

Grč. Stegnuti mišić  lica ne prikazuje radost već skrhanost osudom sopstvenog uma, samo niti ispreplijetane tako da stvore haos.  Vasiona je unutra, čini se tako sjajnom…Varka.

To je mit.

Riječ  vrijeđa emociju ali hrani zamisao. Virtuozni pokret vječnog ostaje samo tren u noćima poput ove.

I tu je kraj.

Nema više kruga.

Sada je linija, i sve je mrtvo.

Ššššššššš.

Opelo. Posmrtna himna opsesiji.

Tamo u podsvjesti gdje hrane vas otrovi spavajte.

Ne dam da vas probude. Misli moje.

                                                             Snežana Nikčević

Read more »

URBAN WRITERS: Tvoji dlanovi

Amra Agić

Vani hladno je,
a u meni proljeće.

Sva toplina
iz mog srca izvire.

Hladna kiša proljetna
pleše nam na licima
suze je zamijenila,
osmijehom ukrasila.
 

Nije važna hladnoća,
ja ju čak ne osjećam,
toplina tvojih dlanova
i led bi otopila.

Read more »

URBAN WRITERS: Pismo o BiH

Azem Kurtić

Draga Mašo, pišem ti u daleki New York, grad koji nikad ne spava, jer svako od vas trči negdje, radi nešto... Ovdje, u Bosni u kojoj sam rođen i odrastao, ljudi ne spavaju jer ih muče silne brige... Kako će prehraniti porodicu, kako će poslati dijete u školu, kako će skupiti za ratu kredita koju mora uplatiti za nekoliko dana... Ovo su samo neke od teških misli "normalnog" čovjeka ove bijedne i jadne države na koju je izgleda i Bog zaboravio... Vidi, uskratio nam je i proljeće, ili ga je jednostavno zaboravio poslati nama paćenicima...

Ovdje, draga Mašo, mladi se raduju završetku škole, jer im se otvara prilika da pobjegnu sjevernije, u neku od zemalja poput Austrije ili Njemačke... Ovdje političari seru po nama kako im je volja, rade od "države" ono što oni žele, a iako smo mi pametni, samo šutimo, trpimo i gutamo smeće koje oni svakodnevno proizvode... Uvališe nas u probleme, draga Mašo, a oni pobjegoše u skupim automobilima daleko negdje, u svoje kuće poput onih u filmovima.

Ajde, to bi se nekako i podnijelo, ali opet me srce zaboli kad vidim djecu koja su poput raspuštene bande... Neodgojeni, jadnici, jer su ih roditelji ostavljali same u kućama dok su oni radili za bijednih tri ili četiri stotine maraka... Ovdje je sve kao na divljem zapadu, samo u modernijem izdanju, gdje se puca svakodnevno, gdje je svaki dan neko izboden, gdje je svaku noć neka djevojka silovana... Neki peh pade na ovu bijedu, pa je kopa sve dublje i dublje u nesreću.

Kako bona Mašo da budemo normalni, kad se svi grabe da živi uđu crnu zemlju, u rudnike, jer rudari imaju najbolje plate, i najdostojnije žive?! Kako, ajde mi molim te objasni, kako da ja kao umjetnik uspijem, kad naši seljaci ne mogu prodati proizvode koje su mukom i teškim radom proizveli?!? Kako da ja prodam knjigu, kad neki nemaju da djeci lijekove kupe onda kad su najbolesniji?!?

Ovdje se živi radi furke.. Prostakluk na sve strane, djeca rađaju djecu, rađaju buduće paćenike Mašo moja mila..
Ima tu još puno toga lošeg, srećo moja, ali vjeruj mi da je najgora mržnja.. Muslimani, Katolici, Pravoslavci... Kada ih izdaleka pogledaš, svi su isti, nema razlike.. Čovjek k'o čovjek... Ali vjeruj mi, čim si im blizu, pitaju te za ime, porijeklo, vjeru.. I odma te osuđuju, psuju, šalju u lepu/lijepu materinu...
Baš neki dan mi priča moj stari djedo da nikad gore stanje nije bilo.. Njemu penzija kasni, adžo (ujko) već šest mjeseci plate nije vidio... Meni se čini Mašo kao da od zraka žive.
Ali nije sve tako crno, imamo mi svoje Zmajeve.. Kako stvari stoje, izgleda da će oni put Brazila... Heroji nacije, tako ih nazvaše.. I jesu, za nas koji se za slamku hvatamo da ne potonemo dublje u more očaja i bijede.. Kad nas slamka drži na površini, kud ćeš dalje... Zmajevi su naš spas, a neki dan nam i na spas mediji udariše... Samo nas još sa životinjama nisu uporedili, a kako su počeli, uskoro će i to uradit.
Eto Mašo moja mila, bolje da me nisi ni zamolila da ti pišem o Bosni i Hercegovini... Sad ćeš imati pogrešnu predstavu o meni.. Zamišljat ćeš me kao momka u poderanoj odjeći, prljavog lica... Ali nismo mi takvi, nama je obraz čist, mi smo obučeni u prelijepu nadu!

Read more »

URBAN WRITERS: Oluja

Eldar Jaškić

Tvoj pogled, dublji od svih mora. Tvoj dodir hladniji od leda. O, gdje pronalaziš tu žar kojom ljubiš? Kako izvlačiš ljubav iz svoga srca? Da li sam ja klaun čije su oči umazane bojama strasti, beskrajne ljubavi? Ili sam pak samo luda isprane duše, isprana srca, koja mahnito trči za svakim tračkom ljubavi i sreće? Utonem u svaki tvoj pogled i negdje u njemu izgubim samoga sebe. Rasaprsnem se poput šolje najfinijeg kineskog porcelana. Ti koja unosiš sreću i razor u moju dušu, ti koja me gaziš i osvajaš uvjek iznova i uvjek istim trikovima. Ali ipak, to je tvoj način i moja ludost. Ludost jednog malog čovjeka koji, i ako previše puta opečen, svijet gleda s osmjehom. Ludost malog čovjeka koji sumnja u izumiranje ljubavi, povjerenja. I iznenada moje oči postaju litica niz koju padaš ti. Padaš duboko, dublje. Ubrzo više niti tvoje obrise ne raspoznajem u dubini. Od tebe te spasiti mogao nisam. Znam da postoji negdje neko ko razmislja kao ja. I znam da ću ju nekada sresti. A do tada, moja duša će se otopiti, lice dobiti novi osmjeh, srce zarasti. I novi život će za mene biti rođen!

Read more »

URBAN WRITERS: Sreća

 Eldar Jaškić

Ležim ti u krilu, poput djeteta. Tvoje lice nadvilo se nad mojim kao sjajna mjesečina. Tvoja ljepota je ne uporediva. Tvoje usne obrazuju osmjeh, o kako ti sreća lijepo stoji. Tvoje usne sočne kao jagode, tvoje oči sjajnije od zvijezda. Ti, ti si rođena za sreću. Pa zašto se vežeš za zanesenjaka, slijepca a stvarnost? Zašto se vežeš za čovjeka koji bi mjenjao zvijezde za par loših sijalica samo zato što su mu bliže? Zašto, srećna,  da se vežeš za goniča sreće? Za čovjeka koji bi dao svo zlato da samo na tren još jednom osjeti usdrhtalost, čari sreće? Zašto da ti tvoju sreću kradem svojom sudbinom ovakvom kakva jest, crna i duboka? Ali ti dodaješ boje na platno života moga. Ti pušeš u plamen ljubavi ne bi li se rasplamsao. Ne, zalud je pokušavati! Ja sam jednostavno izgubljen međ zvijezdama, tamo gdje se ne poznaje ništa ovosvjetsko. Mislim da bi bila srećna i bez toga, ali ako će sve to izmamiti još jedan tvoj divni osmjeh dat' ću sve što imam i ostati zarobljen negdje u svemiru. Zauvjek!

Read more »

URBAN WRITERS: Ponos

 Slobodan Delfagor Popović

Nisam nikada imao toliko para da bih umeo da ih cenim, zato sam ih neskromno trošio na skromne ljude. Kad sam praznio novčanik- ispunjavao sam sebe. Kupovao sam poklone prijateljima ili čašćavao poznanike pivom u nekom od gradskih bifea, iako sam znao da sutra možda neću imati ni za mineralnu vodu. Verovao sam da je čovek bogatiji za dinar uvek siromašniji za osmeh- škrtica sam bio jedino kad su se davali komplimenti. Kako god, pre par meseci sedeo sam u otvorenoj bašti jednog malog kafea na primorju, bio je topao avgustovski dan sa užeglim Suncem visoko na plavom nebu. Izmedju stolova i stolica od trske i prigušenog žamora uz jutarnju kafu, provlačila su se dva dečaka bez majica i u pocepanim lanenim bermudama.

-"Izvini, je l imaš sitno?"- pitali su goste uz ispružen dlan i grč na usnama.

Neko ih je terao od stola, neko im je davao sitninu- izvadio sam novčanicu od 5 eura i pružio im osmehujući se. Bilo je očigledno da im je novac potreban, ali ne verujem da ih je iko uz sitniš častio i vedrinom. Nikad nisam razumeo ljude koji nešto daju namgrodjeni, takav izraz lica se dobija kada ti otimaju. Svejedno, dečaci su mi veselim naklonom ulepšali dan i nastavili dalje. Za susednim stolom bili su krupan mladić odbojnog stava i brineta sa stalnim osmehom na licu, izgledala je mladja od njega par godina. Deca su doskakutala do njih.

-" Da li imate nešto sitno?"- pitao je visočiji dečak.
-" Koliko imaš ti godina?"- rekao mu je.
-" Dvanaest."
-" Pa što ne učiš školu ili ne radiš nešto?"- odgovorio je pitanjem i jeftinim podsmehom pokušavajući da impresionira devojku.
-" Je l imate nešto?"- ponovio je malac, ovog puta hladnije.
-" Nisi mi odgovorio."- pogledao je njih pa koketnu ćurku pored sebe koju je sve ovo zabavljalo.

Dečaci su spustili glave, i pošli do sledećeg stola ali ih je rmpalija, sada sa načetim egom i mnogim očima na sebi, zaustavio bacajući kovanicu od jednog evra na dlan klinje koga je pokušavao da isprovocira.

-" Evo ti, moraš da jedeš kad već ne moraš da učiš."- doviknuo mu je i propratio to ljigavim, prodornim smehom koji je odjekivao kafeom.

Dečačić je spremno dočekao novac, pogledao ga suzavim očima na koščatoj šaci, rastvorio novčanicu koju sam mu dao i u nju stavio evro. Zatim je, tako umotanu, stavio sitninu na sto te gnjide, odlučno ga pogledao i produžio držeći onog sitnijeg klinca za ruku. Fasciniran i ponet onim što se upravo desilo počeo sam da aplaudiram svom snagom, ne mareći ni za bes koji se ocrtavao sa oznojenog lica tog velikog a ipak malog čoveka, niti za ostale goste kafića. Na moje iznenadjenje, gest su prihvatili i ostali, i odjednom je odobravanje nadjačalo muziku, dok je momak spreman da se obračuna sa klinjama, posramljen, pobegao. Mala, ukusna pobeda ljudskosti i radjanje velikog čoveka u detetu, u par minuta, baš tu ispred mene. Onaj kome je ostao samo ponos ima nešto što se ne kupuje. No, jeftin čovek će uvek licitirati, u tome je sva gorčina.

Read more »

URBAN WRITERS: Tišina

Tišina me ubija.
Čeznem za glazbom,
čeznem za riječima.
Ta spona među nama
polako se izgubila.
 

U dnu ništavila
samo tišina ostala.
Izjeda, grize, uništava.
Sve što trebam si ti
i naša stara muzika.

Amra Agić

Read more »

URBAN WRITERS: Kratka priča (part III)

 Amra Agić

   Na mom obrazu zaigrao je topao dah. Odmah sam te prepoznala i ko zna zašto, pustila u san. Nedostajao mi je tvoj lik. Htjela sam da te gledam, da upijam svaku crtu lica, svaku boru, osmijeh. Trebala sam te, nisam mogla dopustiti da opet nestaneš. Vezala sam te lancima za svoj san, lancima nečeg što sam zvala ljubav.
   Tvoj pogled sam tražila u masi drugih pogleda, ali ni jedan pogled, ni jende oči nisu bile jesenje. Samo one su imale moć da me vole i mrze u isto vrijeme, da me unište. Onda bih se zbog njih dizala iz pepela poput zlatnog feniksa, osovljavala se na noge i borila. Uvijek su te oči bile jače od mene. Osvajale su me, dio po dio, a onda u moje srce ispalile zlatni metak. Nije umrlo. Ostalo je začarano, zaluđeno tobom. Prokleto srce, ono me izdalo. Čuvalo je tvoj otrov duboko u sebi, štiteći ga od zdrave pameti.
   Prišla sam ti. Došla sam po još jedan zagrljaj, po još jedan poljubac i još jedan razlog da te ne puštam. Znala sam da ovo nije kraj. Mi kraja nemamo, jer tvoja sam, makar samo u snovima.

Read more »

URBAN WRITERS: Stranac (prvi dio)

Amina Hrnčić

  Ponovo je imala jedan od svojih napada panike. U zadnje vrijeme bili su sve češći. Disala bi teško i ubrzano očajnički gutajući zrak, a ponekad bi joj se i oči navlažile same od sebe. Plašila se skučenih prostora, gužve, neznanaca i mraka. Teško je bilo sve to izbjegavati, ali je donedavno imala recept koji je savršeno funkcionisao. Sjedeći uz prozor u tijesnom kupeu putničkog voza, koji je iz minute u minutu postajao sve manji i manji, imala je strašnu potrebu da provjeri šminku u ogledalu, da vidi da joj je kosa na mjestu i popravi najlonke koje su se uvrnule. Umjesto toga, natjerala se da gleda kroz prozor. Vani je bilo modar dan, nebo široko i plavo, i to bi je možda donekle i smirilo da nije bilo muškarca koji je sjedio preko puta nje.

Primijetila je kako je promatra. Pogled mu se zadržao na  njenim rukama, njenim koščatim prstima dugih crveno obojenih noktiju, nakićenim prstenjem i naruknicama. Bile su to elegantne ruke jedne dame.

Sasvim nesvjesno je skupila šake, zarivajući nokte duboko u dlanove. To je radila kad god bi se uzrujala. Ponekad bi stegla pesnicu tako čvrsto da bi dugo poslije na dlanovima ostajali ružičasti ožljci u vidu polumjeseca kao podsjetnik na jednu od rijetkih ružnih navika koje je imala.

Muškarac je skrenuo pogled sa njenih šaka ka prozoru.
Bio je u kasnim dvadesetima ili možda čak ranim tridesetima, prosječne građe, ni sitan, ni krupan. Kragna karirane košulje izvirivala mu je ispod do pola zakopčane crne jakne. Imao je one izrazito muške crte lica, kakve su karakteristične ljudima teške naravi i čvrstog karaktera, valovitu kosu i prijatne smeđe oči.  Da ga je srela negdje drugo vjerovatno bi pomislila i da je privlačan, ali ne danas. Danas ga se plašila, mada na prvi pogled nije bilo apsolutno nikakvog razloga za to. Ništa nije ukazivalo da bi mogao da bude potencijalni manijak ili sociopata bilo kakve vrste, ali nešto u njemu ju je navelo da diše neravnomjerno, gleda u stranu i ugrize se za usnu ne bi li se smirila...

Gledao je u njene ruke kao da zna njihovu priču.

Pogledala ga je ponovno, pitajući se da li ga poznaje otprije, tražeći nešto poznato u njegovim crtama lica. Izgledao je sasvim obično i mada nije razmijenila niti jednu jedinu riječ s njim, osjetila je nagovještaj dekadencije na njemu. Isprva nije bila sigurna zašto joj je bio toliko odbojan, sve dok nije nageo glavu u stranu i pokazao tetovažu koja je počinjala na vratu, a završavala negdje na njegovim leđima. Nije to bila bilo kakva tetovaža. Bilo je to njihovo obilježje, njihov znak pripadnosti. On je bio jedan od njih.

  Uhvatio je njen pogled, osmijehnuvši se. Nesvjesno, opet je bacio pogled ka njenim rukama, a onda nastavio da gleda kroz prozor.

Iz nekog razloga bila je sigurna da on zna. Pored panike hvatala ju je i paranoja. Počela je ubrzano disati.

Vjerovatno osjetivši da je njegovo prisustvo na neki način uzrok njenim uznemirenim gestama nastojao je da više ni ne pogleda u nju do kraja vožnje, a kamoli obrati joj se, a umjesto da se zbog toga osjeća mirnije, u njoj se usadila još veća tjeskoba.

Vani se pomalo počelo mračiti. Nebo je poprimalo onu purpurnu nijansu koja i kod najvećih realista budi neku čudnu sentimentalnost. Negdje u daljini titrao je plavi neonski znak. Zadrijemala je, a san ju je odnio do jedne gotovo zaboravljene uspomene iz djetinjstva.

Za rođendan je dobila malo ružičasto biciklo sa pomoćnim točkićima sa strane koji su služili kao potpora da ne bi pala u slučaju da izgubi ravnotežu. Kao dijete bila je tvrdoglava pa je uporno nagovarala roditelje da ih odvrnu, jer bi voziti s njima značilo da još nije savladala vještinu vožnje biciklom, a ona je bila potpuno sigurna u svoje sposobnosti. Naposljetku su i pristali, doduše uz vidno negodovanje. Nisu imali dovoljno povjerenja u nju.

Bio je to jedan od najsivljih dana u njenom životu i to ne samo jer je dan sam po sebi bio tmuran. Siva boja je preovladavala na svemu što je okruživalo. Ulice su bile svježe asfaltirarane sedmicu ranije i noć prije je padala kiša, pa je izgledalo da je tek izliven i još uvijek pomalo topao beton upio ono što je nebo iscijedilo. I zgrade su iz nekog razloga bile sivlje nego inače.   Vozila se na biciklu okružena djecom iz komšiluka, a samo minutu kasnije bila je sama. Očito su negdje skrenuli, a da to ona nije ni primijetila.

Odjednom se razvedrilo, ali samo u pravcu u kojem se ona kretala i na nebu se ukazala dupla duga. Boje su je zapanjile i sasvim je zaboravila da okreće pedale. Izgubila je ravnotežu i pala na desnu stranu, zgulivši tako lakat i oba koljena. Htjela je dosegnuti nedokučivo, a izgubila je i tlo pod nogama. Poslije toga su još dugo vremena točkići bili na biciklu. Mnogo je plakala, ne jer ju je bolilo što se povrijedila, nego jer je nepovjerenje bilo opravdano.Možda je tad sve počelo; taj manjak samopouzdanja i traženje tuđeg odobrenja za sve što napravi koji ju je nebrojeno puta sputavao u kasnijim godinama. Bila je uspješna u svemu što je započela, ali njeni uspjesi bili su srazmjerni s veličinom njenih snova, a ona nije mnogo sanjala u strahu da bi mogla izgubiti tlo pod nogama. Spoznala je granice svojih mogućnosti, ili je bar tako drugim govorila sve dok je jedan događaj nije naveo da zaboravi najstarije pravilo kojeg se držala.

San je bio donekle vjerna replika uspomeni koju je imala. Samo, ovaj put kad je pala nije ustala sama, podigla bicilo i prljavih i krvavih koljena plačući krenula tražiti mamu. Neko ju je osovio na noge. Mladić zelenih očiju, blistavog osmijeha i sa rupicama na obrazima pružio joj je ruku. Prihvatila ju je sa osmijehom, a kad je ustala nije više bila djevojčica, nego sasvim odrasla. Zajedno su krenuli prema dugi.

Voz je stao što ju je trgnulo iz njene uspavanosti. Čak i u snu, negdje u podsvijesti znala je da ne bi smjela zaspati pored jednog od njih, ali umor je prevladao. Nadala se da je tu sasvim slučajno, ali izgledi za takvo nešto bili su sasvim mali. Da jeste, onda ne bi onako gledao u njene ruke. Ili je ipak malo pomalo paranoja uzimala sve većeg maha.

Krenula je prema izlazu i sa olakšanjem utvrdila da on putuje dalje. Nije je slijedio. Njene bojazni bile su neosnovane.

Odredište; mali provincijski gradić, daleko od buke i užurbanosti glavnog grada.

Željeznička stanica bila je gotovo prazna što je bilo uredu. Nikog nije ni očekivala. Prebacivši torbu preko ramena, krenula je. Dobro je poznavala mjesto od ranije iako je prošlo mnogo godina otkako je zadnji put bila tu. Noć i mračne sjene činile su da sve izgleda nekako drugačije, izobličeno. Svaki zvuk, svaki, i najmanji šum navodio ju je da se prestrašeno osvrne oko sebe. Međutim, sve je pusto u tako sitne sate. Toliko pusto da navede čovjeka da posumnja da nešto ipak nije uredu... Sada već sigurna da gubi razum kretala se sve brže i brže dok je ritam njenih  visokih potpetica sitno odzvanjao usnulim ulicama... Niko je nije slijedio. Sve je umislila.

Približavajući se sivoj petospratnici, tmurnijoj i manjoj nego što je bila u njenom sjećanju osjećala je kako je napetost pomalo popušta. A onda ga je ugledala. Na trenutak je osjetila nešto slično olakšanju prije nego ju je opet uhvatila panika. Ako ništa, bar nije bila luda. U mraku je nazirala obrise neke figure i bila je sigurna da je u pitanju onaj isti muškarac iz voza. Sigurno je izašao na druga vrata. Nije bila dovoljno oprezna. Sada joj niko ne može pomoći. Učinilo joj se da bi svaki pokušaj bijega bio besmislen, pa je, iznenadivši samu sebe krenula prema njemu. 

...

Read more »