 |
| Azem Kurtić |
Draga Mašo, pišem ti u daleki New York, grad koji nikad ne spava, jer
svako od vas trči negdje, radi nešto... Ovdje, u Bosni u kojoj sam
rođen i odrastao, ljudi ne spavaju jer ih muče silne brige... Kako će
prehraniti porodicu, kako će poslati dijete u školu, kako će skupiti za
ratu kredita koju mora uplatiti za nekoliko dana... Ovo su samo neke od
teških misli "normalnog" čovjeka ove bijedne i jadne države na koju je
izgleda i Bog zaboravio... Vidi, uskratio nam je i proljeće, ili ga je
jednostavno zaboravio poslati nama paćenicima...
Ovdje, draga Mašo, mladi se raduju završetku škole, jer im se otvara
prilika da pobjegnu sjevernije, u neku od zemalja poput Austrije ili
Njemačke... Ovdje političari seru po nama kako im je volja, rade od
"države" ono što oni žele, a iako smo mi pametni, samo šutimo, trpimo i
gutamo smeće koje oni svakodnevno proizvode... Uvališe nas u probleme,
draga Mašo, a oni pobjegoše u skupim automobilima daleko negdje, u svoje
kuće poput onih u filmovima.
Ajde, to bi se nekako i podnijelo, ali opet me srce zaboli kad vidim
djecu koja su poput raspuštene bande... Neodgojeni, jadnici, jer su ih
roditelji ostavljali same u kućama dok su oni radili za bijednih tri ili
četiri stotine maraka... Ovdje je sve kao na divljem zapadu, samo u
modernijem izdanju, gdje se puca svakodnevno, gdje je svaki dan neko
izboden, gdje je svaku noć neka djevojka silovana... Neki peh pade na
ovu bijedu, pa je kopa sve dublje i dublje u nesreću.
Kako bona Mašo da budemo normalni, kad se svi grabe da živi uđu crnu
zemlju, u rudnike, jer rudari imaju najbolje plate, i najdostojnije
žive?! Kako, ajde mi molim te objasni, kako da ja kao umjetnik uspijem,
kad naši seljaci ne mogu prodati proizvode koje su mukom i teškim radom
proizveli?!? Kako da ja prodam knjigu, kad neki nemaju da djeci lijekove
kupe onda kad su najbolesniji?!?
Ovdje se živi radi furke.. Prostakluk na sve strane, djeca rađaju djecu, rađaju buduće paćenike Mašo moja mila..
Ima tu još puno toga lošeg, srećo moja, ali vjeruj mi da je najgora
mržnja.. Muslimani, Katolici, Pravoslavci... Kada ih izdaleka pogledaš,
svi su isti, nema razlike.. Čovjek k'o čovjek... Ali vjeruj mi, čim si
im blizu, pitaju te za ime, porijeklo, vjeru.. I odma te osuđuju, psuju,
šalju u lepu/lijepu materinu...
Baš neki dan mi priča moj stari
djedo da nikad gore stanje nije bilo.. Njemu penzija kasni, adžo (ujko)
već šest mjeseci plate nije vidio... Meni se čini Mašo kao da od zraka
žive.
Ali nije sve tako crno, imamo mi svoje Zmajeve.. Kako stvari stoje,
izgleda da će oni put Brazila... Heroji nacije, tako ih nazvaše.. I
jesu, za nas koji se za slamku hvatamo da ne potonemo dublje u more
očaja i bijede.. Kad nas slamka drži na površini, kud ćeš dalje...
Zmajevi su naš spas, a neki dan nam i na spas mediji udariše... Samo nas
još sa životinjama nisu uporedili, a kako su počeli, uskoro će i to
uradit.
Eto Mašo moja mila, bolje da me nisi ni zamolila da ti pišem o Bosni i
Hercegovini... Sad ćeš imati pogrešnu predstavu o meni.. Zamišljat ćeš
me kao momka u poderanoj odjeći, prljavog lica... Ali nismo mi takvi,
nama je obraz čist, mi smo obučeni u prelijepu nadu!
1:32 PM
Aleksandar Aničić
