12:37 AM
Aleksandar Aničić
Osjećaj
Smijem se, evo,
smijem se i ne vjerujem,
da se baš ja smijem,
nakon što se dugo,
smijao nisam.
Jer do sad sam plakao,
molio, tražio, psovao,
proklinjao, tugovao,
flaše razbijao, kelnerima
najbolji drug bio.
Ali evo smijem se,
i još uvijek ne vjerujem,
da sam to ja, bez alkohola,
cigarete u požutjelim prstima,
bez praznine u prsima.
Izjedala me ta crna rupa,
gutala mi snove, nadu, očekivanja,
pohotne želje...
Samo suze i razočarenja ostavljala.
Ali i rane mehlemom zarastaju.
Godi promjena, sreća,
rijetko, prijatno stanje.
I rado bih se kurvi sudbini u lice smijao,
ali cinizam ne poznajem.
Neka mi vjetrovi i dalje lome grane,
meni listovi i zimi iz duše cvjetaju.
smijem se i ne vjerujem,
da se baš ja smijem,
nakon što se dugo,
smijao nisam.
Jer do sad sam plakao,
molio, tražio, psovao,
proklinjao, tugovao,
flaše razbijao, kelnerima
najbolji drug bio.
Ali evo smijem se,
i još uvijek ne vjerujem,
da sam to ja, bez alkohola,
cigarete u požutjelim prstima,
bez praznine u prsima.
Izjedala me ta crna rupa,
gutala mi snove, nadu, očekivanja,
pohotne želje...
Samo suze i razočarenja ostavljala.
Ali i rane mehlemom zarastaju.
Godi promjena, sreća,
rijetko, prijatno stanje.
I rado bih se kurvi sudbini u lice smijao,
ali cinizam ne poznajem.
Neka mi vjetrovi i dalje lome grane,
meni listovi i zimi iz duše cvjetaju.
 | |
| Azem Kurtić |
Posted in: Urban Writers
