URBAN WRITERS: Pismo jednoj... negdje

Mislim na tebe! O, ti neko strano, nepoznato biće. Tu si, u mojim mislima. Nikada mi nisi bila bliža. Ali tuga mi golica dušu. Rasplesala se u mojoj unutrašnjosti poput gorske vile. Ali, za mene postoji samo jedna vila. Ona koja mi doljeće u san. Ona, u čijem se pogledu izgubim, jedina koja izmami suze na moje lice. I ne mogu vjerovati da si još uvjek tu. Znam da ćeš jednoga dana biti opipljiva. Znam da ću se licem uvući u tvoju kosu i mirisati ju do posljednjeg daha. Vjerujem u tvoju pojavu, tvoju dušu i tijelo. Sada si samo iluzija, ti si moja tuga. I znaš da ću vjetrovima promjeniti smjer, zalediti pustinju, ići do kraja svijeta i nazad, pronaći sve najbolje od Zemlje jer znam da si negdje tamo ti. Želim da kao fizičko biće skupa sa mnom vidiš svijet, osjetiš njegove čari. Ali, nikada ti ne bih dopustio da dijeliš sudbinu sa mnom. Ne mogu dopustiti da osjetiš prokletstvo života. Ja tako sitan sa šačicom svoje prljave duše i ti tako graciozna, veličanstvena. Pa, zaslužujem li uopće imati te u svojoj mašti? Ne znam kako sebi to dopuštam, kako dopuštam tebi da još uvjek budeš tu, da budeš dio mene? I zašto me podsjećuješ na svoju ljepotu, prokletstvo više mi ne treba. Zadrži sve svoje talismane za sebe, tebi su potrebni, za mene je i tako već prilično kasno. Mlad sam, a vjenčan tugom. Mali čovjek prodane duše, ispranih misli. Ne, ne mogu te više zadržavati u svojoj blizini! Odlazi, molim te. Pusti ovom crvu u meni neka me jede, barem ću znati da imam toliko duše da učinim dvije dobre stvari: tebe da otjeram jer znam da je svijet pun vrlina, samo ako ne gledamo njegove mane i život ovom crvu u meni koji me nagriza. I kada te jednoga dana sretnem negdje, sumnjam da ću imati dostojanstva obratiti se, izgubiti se u tvojum očima. Samo molim vjetar da toga dana donese dio tvoga mirisa do mene. Oprosti, toliko sebi dopuštam. Želim da samo još jednom osjetim tvoj miris. Tvoje tijelo znam, nikada osjetiti neću. Njegovu toplotu, senzualnost. Oprosti mi, molim te. Ali, tjeram te. Protjerana si iz mojih misli. Idi u misli onoga koji te očima gleda, koji svoju dušu posvećuje tebi. Ja sam svoju posvetio boli, i nema se šta više reći. Osim: znam da si negdje i da ćemo se sresti. Sve ostalo prepusti sudbini, ona zna najbolje.      

Autor:

Eldar Jaškić

Posted in: Urban Writers