URBAN WRITERS: Delirij

Dok nanosim svoj jarkocrveni ruž tijelo mi obuzimaju trnci, osjećam vrtoglavicu, srce mi luđački lupa, a u stomaku..zmajevi. Svi simptomi. Delirij. Mega ultra giga delirij. Sviđa mi se ono što vidim u ogledalu, ali da li je njemu to dovoljno? Here we go again, manjak samopouzdanja, još jedan simptom. Krasno. Pogledom na sat dolazim do spoznaje da kao i obično kasnim i istovremeno brzinski nanosim parfem i uzimam već šestu cigaretu u zadnjih pola sata- da, ženska sam verzija Chuck Norrisa, mogu oboje raditi istovremeno, LOL. Miris đumbira, bijelog cvijeća i čokolade pomiješane sa dimom cigarete su iznenadili moja čula, poput tetrahidrokanabinola, pa sam se vražje ponadala da će i na njega ostaviti takav utisak. Dok hodam gradom i idem prema njemu, uzorku svih mojih slatkih bolova, obično ne primjećujem ljude oko sebe, ne čujem zvuk svojih koraka, nego se cijelo vrijeme pokušavam izboriti sama sa sobom, pokušavam pobijediti drhtavicu i održati ravnomjerno disanje. Zarobio je moje srce, moju dušu i moje tijelo protiv moje volje. Desilo se to jednog ludog dana kad sam odlučila priuštiti si malo vremena provedenog bez razmišljanja "o šta će biti sutra". Nisam ni slutila da će svako sutra biti još luđe, i da ću sve više provoditi takvo vrijeme. Još par koraka i s njim sam. Disanje se ponovo počelo ubrzavati, a ruke podrhtavati. Ding-dong. I tu je. Osmjehnuo se i ispružio ruke i dok nisu obavile moju siluetu nisam ni slutila koliko su mi bile potrebne. Onda me poljubio najslađim, otrovnim usnama, mojom drogom. Smijem se zakleti da je čuo zvuk mog srca koje je uvijek kao ludo kucalo u njegovoj blizini. Usnama mi je dotaknuo vrat tik ispod uha, a nalet vrline je obuzeo moje tijelo. A onda je ponovo svojim usnama dotakao moje. I još jednom. Još jednom i još jednom... Ležali smo nepomično jedno pored drugoga, ljeto pored zime, jing pored janga. Pripijena uz njegovo tijelo, obavijena njegovim rukama, osjećajući njegov dah i toplinu njegovog tijela zaboravljala sam na sve. Svijet nije postojao. Bili smo samo on i ja. Onako bezuvjetno i iracionalno vam govorim, nikada, ali nikada se ne bih željela odvojiti od njega. Uživam ga posmatrati, proučavajući ga, i nadajući se da ću u njegovim očima ugledati neki bljesak, neki znak, koji će mi pokazati nešto više od strasti. Volim te- pomislila sam u sebi, a onda se glasno nasmijala, šokirana vlastitim mislima.

-"Šta je smiješno", upitao je promuklim glasom
-"Ništa", zločesto sam odgovorila.
Volim, ponavljala sam i dalje u sebi. Volim! A onda me prepravila istinitost vlastitih misli. Privila sam mu se još više i žarko ga poljubila. Da. Volim. Možda sam sama u ovoj ljubavi, ali volim. Možda me nikada nećeš uzeti za ruku i svima reći da sam tvoja, a tvoja sam, previše sam tvoja, ali volim.
I volim što te volim.

Anonimna

Posted in: Urban Writers