URBAN WRITERS: Dah

 Eldar jaškić

Dovoljno sam blizu da osjetim tvoj dah i dovoljno daleko da me ne osjetiš. Obavij me njegovim žarom u mrklim noćima kada i sama tama stvara hladnoću, kada sve izgleda izgubljeno, kada je prostor beskrajan a skučen, kada se loše osjećam u sopstvenoj koži. Probudi vatru u meni i ostavi je da tinja. Ulij boje mome svijetu. Želim sniti u tvome dahu, želim se zarobiti u njega. Jedino on skuplja moje zjenice, on je moj jedini vodić u tami. Jedini način da te osjetim je tvoj dah. Pitam se: „ Da li moguće zarobiti dah?“  Ako jeste, tvoj dašak ću osuditi na vječnu zarobljenost. U jednom tvome dahu sadržane su sve čari života. Tvoj dah, blaži od ljetnog povjetarca, mirisniji od bilo koje ruže.  Tvoj dah je dah života, stvaraoc sreće. Mi smo proizvodi svojih ideala, a moj ideal si ti. Savrenšenstvo tvoje duše mehke poput pamuka, glatke kao porcelan.  Ne mogu da te zamislim kao biće, kao ženu. Jednostavno savršen sklad je nedostižan. Zbog toga ne mogu niti želim da te zamišljam. Ne želim da povrijedim tvoje postojanje, ono što si sada. Volim kada mi lutaš dušom i ponašaš se kao dijete, igraš se i razbacuješ. Jer, moja duša nije ništa do velika kutija u koju su osjećaji nakaradno nabacani. Jedino ti imaš moć doseći harmoniju. Jedino mi ti možeš zaustaviti dah jer ono što ti činiš je spektakularnije od pogleda na nepregledna polja trešnjinih stabala u cvatu. Mrzim kada me napuštaš, ali ti si takva. Ne vežeš se za ljude, lahko odbaciš sve. Ti si dah, ne daš se uloviti. Uđeš u život brzo , u trenu učiniš sve što želiš, a zatim čezneš, polahko  ali jako primjetno.  Ostavljaš iza sebe suptilna polja lavande obasjana najsjajnijim zrakama sunca.  Ali, sunce zalazi, lavanda vehne. I tada ponovno padam u tamu, moje oči gube boju. Ponovno sam zatočen u dubini noćne tmine. Tijelo mi obuzima hladni zrak noći. Duša mi se pretvori u nemirno more i ponovno ništa nema smisla. I da si još milion puta ljubav, ne ulazi u moj život.  Ljudi su komad gline koji se neprestano uobličuje, to smo što jesmo. Ljubav služi samo da tankim svilenim velom prikrije ono što smo, ma koliko loši ili dobri bili. Kako god, ona je prolazna, u jednom dahu dođe i nestane. Ona je taj dah koji prodre duboko u nas, uljepša nas i na kraju slomi. Neka hvala, uživat' ću u tami, ona barem podnosi sve!

Posted in: Urban Writers