8:36 PM
Unknown
Amra Agić
Mislila sam da sam razbila baš svaku uspomenu. Dopuštala sam suzama da ih nagrizaju. A onda si se opet pojavio u mom snu. Nepozvan, kao i obično. Samo ovaj put sam ja bila sretna. Na tvom lijepom licu nije igrao osmijeh, koji sam nekada obožavala. Ostao je samo onaj prodorni pogled kojim si me sjekao na komadiće. Sada jesenje oči nisu imale tu moć, nisam se raspadala pred tobom. Bio si tu, tako topao i blag, nekako blizak, a opet tako dalek i stran. Nisi bio ona hladna stijena o koju sam se s obožavanjem toliko puta razbila.
Na potiljku osjetih pogled. Okrenula sam se i susrela sa parom plavih očiju. Osjetila sam toplinu od tog pogleda. Shvatila sam zašto si bio tu. Došlo je vrijeme da predaš moje srce, koje sam nekada davno izgubila na grebenima tvoje ljubavi. Srce je opet zakucalo, ozdravljeno i očišćeno od tvog otrova.
Posljedni put sam osjetila tvoj vreli dlan na svom ramenu. Opet si blijedio. Za kraj si mi poklonio osmijeh i dugi poljubac u čelo, koji je kao žig pekao. Dodao si: ˝Valjda je ovo zbogom...˝ i nestao. Čekala sam prazninu da me ispuni, ali sve što mi je palo na um imalo je veze sa njim. Ispunjena sam njime. Da, pored mene je stajala Ljubav. Konačno, otišao si u zaborav.
Posljedni put sam osjetila tvoj vreli dlan na svom ramenu. Opet si blijedio. Za kraj si mi poklonio osmijeh i dugi poljubac u čelo, koji je kao žig pekao. Dodao si: ˝Valjda je ovo zbogom...˝ i nestao. Čekala sam prazninu da me ispuni, ali sve što mi je palo na um imalo je veze sa njim. Ispunjena sam njime. Da, pored mene je stajala Ljubav. Konačno, otišao si u zaborav.
Posted in: Urban Writers
