2:03 PM
Unknown
Eldar Jaškić
Snijeg će uskoro! Osjećam njegov miris. Hladnoća je već poodavno
razrijedila zrak čija studen grize lice. I ako ga volim zamišljam neki
paralelni svijet bez njega. Jer on onako bijel je i suviše svijetao za moj
narušen pogled. Plašim se pokvariti njegovu perfekciju svojim prljavim
maštarijama. A tvoje tijelo, draga moja, najljepše je zimi. Bijelo i čedno, baš
poput snijega. Samo tada se vidi njegovo savršenstvo. Ipak si ti u mojim očima
najdivnije stvorenje. Stvorenje koje želim prljati svojim tijelom, ugravirati
se u tvoju dušu. Ponekad poželim da si drvo pa da je dovoljno samo jednom da se
ucrtam u tebe i ostanem tu zauvjek. Ali tvoja duša je živa i trebam ju
posjećati zašto sam tu. Ne mogu, niti želim zabraniti ti suze, jer život bez
njih je težak. Bol je neizostavan dio života, a suze su filter duše. Bez njih
duša se razire i guši, nije moguće progutati baš svaku bol. Tvoj ledeni pogled
u meni budi vatru. Ali plašim se otopiti snijeg. On je tvoj brat. Njegova
ljepota najsličnija je tvojoj, i svakim pogledom na njega zamislim tebe. Ali
snijeg odlazi. Ja tu ništa ne mogu. Nemam razlog niti način da ga zadržim. Znaš
za moje blesave hirove. I znaš da stojim mirno u nesreći. Moja duša se dovoljno
sledila i postala otporna na bol. Najgore što se može desiti je topljenje duše.
Lijepo je imati ju, pa kakva god ona bila. Ja se ne mjenjam, niti umijem
mjenjati druge. Snijeg će vječito ostati isti, lijep i čedan. Od ljudi to ne
možemo očekivati. Bila bi prava ludost da neko u svojoj maloj pameti pokuša
pomisliti na to!
Posted in: Urban Writers
