URBAN WRITERS: Stranac (prvi dio)

Amina Hrnčić

  Ponovo je imala jedan od svojih napada panike. U zadnje vrijeme bili su sve češći. Disala bi teško i ubrzano očajnički gutajući zrak, a ponekad bi joj se i oči navlažile same od sebe. Plašila se skučenih prostora, gužve, neznanaca i mraka. Teško je bilo sve to izbjegavati, ali je donedavno imala recept koji je savršeno funkcionisao. Sjedeći uz prozor u tijesnom kupeu putničkog voza, koji je iz minute u minutu postajao sve manji i manji, imala je strašnu potrebu da provjeri šminku u ogledalu, da vidi da joj je kosa na mjestu i popravi najlonke koje su se uvrnule. Umjesto toga, natjerala se da gleda kroz prozor. Vani je bilo modar dan, nebo široko i plavo, i to bi je možda donekle i smirilo da nije bilo muškarca koji je sjedio preko puta nje.

Primijetila je kako je promatra. Pogled mu se zadržao na  njenim rukama, njenim koščatim prstima dugih crveno obojenih noktiju, nakićenim prstenjem i naruknicama. Bile su to elegantne ruke jedne dame.

Sasvim nesvjesno je skupila šake, zarivajući nokte duboko u dlanove. To je radila kad god bi se uzrujala. Ponekad bi stegla pesnicu tako čvrsto da bi dugo poslije na dlanovima ostajali ružičasti ožljci u vidu polumjeseca kao podsjetnik na jednu od rijetkih ružnih navika koje je imala.

Muškarac je skrenuo pogled sa njenih šaka ka prozoru.
Bio je u kasnim dvadesetima ili možda čak ranim tridesetima, prosječne građe, ni sitan, ni krupan. Kragna karirane košulje izvirivala mu je ispod do pola zakopčane crne jakne. Imao je one izrazito muške crte lica, kakve su karakteristične ljudima teške naravi i čvrstog karaktera, valovitu kosu i prijatne smeđe oči.  Da ga je srela negdje drugo vjerovatno bi pomislila i da je privlačan, ali ne danas. Danas ga se plašila, mada na prvi pogled nije bilo apsolutno nikakvog razloga za to. Ništa nije ukazivalo da bi mogao da bude potencijalni manijak ili sociopata bilo kakve vrste, ali nešto u njemu ju je navelo da diše neravnomjerno, gleda u stranu i ugrize se za usnu ne bi li se smirila...

Gledao je u njene ruke kao da zna njihovu priču.

Pogledala ga je ponovno, pitajući se da li ga poznaje otprije, tražeći nešto poznato u njegovim crtama lica. Izgledao je sasvim obično i mada nije razmijenila niti jednu jedinu riječ s njim, osjetila je nagovještaj dekadencije na njemu. Isprva nije bila sigurna zašto joj je bio toliko odbojan, sve dok nije nageo glavu u stranu i pokazao tetovažu koja je počinjala na vratu, a završavala negdje na njegovim leđima. Nije to bila bilo kakva tetovaža. Bilo je to njihovo obilježje, njihov znak pripadnosti. On je bio jedan od njih.

  Uhvatio je njen pogled, osmijehnuvši se. Nesvjesno, opet je bacio pogled ka njenim rukama, a onda nastavio da gleda kroz prozor.

Iz nekog razloga bila je sigurna da on zna. Pored panike hvatala ju je i paranoja. Počela je ubrzano disati.

Vjerovatno osjetivši da je njegovo prisustvo na neki način uzrok njenim uznemirenim gestama nastojao je da više ni ne pogleda u nju do kraja vožnje, a kamoli obrati joj se, a umjesto da se zbog toga osjeća mirnije, u njoj se usadila još veća tjeskoba.

Vani se pomalo počelo mračiti. Nebo je poprimalo onu purpurnu nijansu koja i kod najvećih realista budi neku čudnu sentimentalnost. Negdje u daljini titrao je plavi neonski znak. Zadrijemala je, a san ju je odnio do jedne gotovo zaboravljene uspomene iz djetinjstva.

Za rođendan je dobila malo ružičasto biciklo sa pomoćnim točkićima sa strane koji su služili kao potpora da ne bi pala u slučaju da izgubi ravnotežu. Kao dijete bila je tvrdoglava pa je uporno nagovarala roditelje da ih odvrnu, jer bi voziti s njima značilo da još nije savladala vještinu vožnje biciklom, a ona je bila potpuno sigurna u svoje sposobnosti. Naposljetku su i pristali, doduše uz vidno negodovanje. Nisu imali dovoljno povjerenja u nju.

Bio je to jedan od najsivljih dana u njenom životu i to ne samo jer je dan sam po sebi bio tmuran. Siva boja je preovladavala na svemu što je okruživalo. Ulice su bile svježe asfaltirarane sedmicu ranije i noć prije je padala kiša, pa je izgledalo da je tek izliven i još uvijek pomalo topao beton upio ono što je nebo iscijedilo. I zgrade su iz nekog razloga bile sivlje nego inače.   Vozila se na biciklu okružena djecom iz komšiluka, a samo minutu kasnije bila je sama. Očito su negdje skrenuli, a da to ona nije ni primijetila.

Odjednom se razvedrilo, ali samo u pravcu u kojem se ona kretala i na nebu se ukazala dupla duga. Boje su je zapanjile i sasvim je zaboravila da okreće pedale. Izgubila je ravnotežu i pala na desnu stranu, zgulivši tako lakat i oba koljena. Htjela je dosegnuti nedokučivo, a izgubila je i tlo pod nogama. Poslije toga su još dugo vremena točkići bili na biciklu. Mnogo je plakala, ne jer ju je bolilo što se povrijedila, nego jer je nepovjerenje bilo opravdano.Možda je tad sve počelo; taj manjak samopouzdanja i traženje tuđeg odobrenja za sve što napravi koji ju je nebrojeno puta sputavao u kasnijim godinama. Bila je uspješna u svemu što je započela, ali njeni uspjesi bili su srazmjerni s veličinom njenih snova, a ona nije mnogo sanjala u strahu da bi mogla izgubiti tlo pod nogama. Spoznala je granice svojih mogućnosti, ili je bar tako drugim govorila sve dok je jedan događaj nije naveo da zaboravi najstarije pravilo kojeg se držala.

San je bio donekle vjerna replika uspomeni koju je imala. Samo, ovaj put kad je pala nije ustala sama, podigla bicilo i prljavih i krvavih koljena plačući krenula tražiti mamu. Neko ju je osovio na noge. Mladić zelenih očiju, blistavog osmijeha i sa rupicama na obrazima pružio joj je ruku. Prihvatila ju je sa osmijehom, a kad je ustala nije više bila djevojčica, nego sasvim odrasla. Zajedno su krenuli prema dugi.

Voz je stao što ju je trgnulo iz njene uspavanosti. Čak i u snu, negdje u podsvijesti znala je da ne bi smjela zaspati pored jednog od njih, ali umor je prevladao. Nadala se da je tu sasvim slučajno, ali izgledi za takvo nešto bili su sasvim mali. Da jeste, onda ne bi onako gledao u njene ruke. Ili je ipak malo pomalo paranoja uzimala sve većeg maha.

Krenula je prema izlazu i sa olakšanjem utvrdila da on putuje dalje. Nije je slijedio. Njene bojazni bile su neosnovane.

Odredište; mali provincijski gradić, daleko od buke i užurbanosti glavnog grada.

Željeznička stanica bila je gotovo prazna što je bilo uredu. Nikog nije ni očekivala. Prebacivši torbu preko ramena, krenula je. Dobro je poznavala mjesto od ranije iako je prošlo mnogo godina otkako je zadnji put bila tu. Noć i mračne sjene činile su da sve izgleda nekako drugačije, izobličeno. Svaki zvuk, svaki, i najmanji šum navodio ju je da se prestrašeno osvrne oko sebe. Međutim, sve je pusto u tako sitne sate. Toliko pusto da navede čovjeka da posumnja da nešto ipak nije uredu... Sada već sigurna da gubi razum kretala se sve brže i brže dok je ritam njenih  visokih potpetica sitno odzvanjao usnulim ulicama... Niko je nije slijedio. Sve je umislila.

Približavajući se sivoj petospratnici, tmurnijoj i manjoj nego što je bila u njenom sjećanju osjećala je kako je napetost pomalo popušta. A onda ga je ugledala. Na trenutak je osjetila nešto slično olakšanju prije nego ju je opet uhvatila panika. Ako ništa, bar nije bila luda. U mraku je nazirala obrise neke figure i bila je sigurna da je u pitanju onaj isti muškarac iz voza. Sigurno je izašao na druga vrata. Nije bila dovoljno oprezna. Sada joj niko ne može pomoći. Učinilo joj se da bi svaki pokušaj bijega bio besmislen, pa je, iznenadivši samu sebe krenula prema njemu. 

...

Posted in: Urban Writers