12:04 AM
Unknown
Eldar Jaškić
Tvoj pogled, dublji od svih mora. Tvoj dodir hladniji od leda. O, gdje pronalaziš tu žar kojom ljubiš? Kako izvlačiš ljubav iz svoga srca? Da li sam ja klaun čije su oči umazane bojama strasti, beskrajne ljubavi? Ili sam pak samo luda isprane duše, isprana srca, koja mahnito trči za svakim tračkom ljubavi i sreće? Utonem u svaki tvoj pogled i negdje u njemu izgubim samoga sebe. Rasaprsnem se poput šolje najfinijeg kineskog porcelana. Ti koja unosiš sreću i razor u moju dušu, ti koja me gaziš i osvajaš uvjek iznova i uvjek istim trikovima. Ali ipak, to je tvoj način i moja ludost. Ludost jednog malog čovjeka koji, i ako previše puta opečen, svijet gleda s osmjehom. Ludost malog čovjeka koji sumnja u izumiranje ljubavi, povjerenja. I iznenada moje oči postaju litica niz koju padaš ti. Padaš duboko, dublje. Ubrzo više niti tvoje obrise ne raspoznajem u dubini. Od tebe te spasiti mogao nisam. Znam da postoji negdje neko ko razmislja kao ja. I znam da ću ju nekada sresti. A do tada, moja duša će se otopiti, lice dobiti novi osmjeh, srce zarasti. I novi život će za mene biti rođen!
Posted in: Urban Writers
