10:51 PM
Unknown
Tvar bez korijena. Lebdeći između ludila i stvarnosti
okrenuti prozor daje užasnu sliku. Prljavo staklo, peku me oči.
Najednom, puf, puca, komadi razaraju tkivo, zadiru u
pore bića sklupčanog na stolici koje
uporno, iako bez očiju, okreće glavu u pravcu svjetlosti koju baca svjetiljka ulične rasvjete.. Krv je posvuda. Svjež miris noći okupan crvenom bojom mami demone napolje.
Loču. Žderu. Grizu. Izjedaju…
Kotrljajući duh niz
obronke svojih ostataka taj leš pokreće talase novog. Stvarno je stvarno, a
stvarno je tamno. Mrak. Duboko crno, toliko gusto da ga makazama cijepaš poput
hartije.
Nepotreban prostor, ubijte ga! Nepotrebno vrijeme-zapalite ga! Te ništavne
misli, objesite ih! Neka vise! Ubice! Njihova slast je svaki drhtaj nerva i
suza koja ga prati, te grešnice muče, crpe, suše dok ne postaneš samo stabljika bez lista.
Ogoljela. Sama.
I tako u krug.
Nema kraja.
Zato giljotina! Neka ih nema, neka nestanu! Nemaju zasluga,
nemaju uloga! Osim jedne. Zbog koje im
sudim.
Grč. Stegnuti mišić
lica ne prikazuje radost već skrhanost osudom sopstvenog uma, samo niti
ispreplijetane tako da stvore haos.
Vasiona je unutra, čini se tako sjajnom…Varka.
To je mit.
Riječ vrijeđa emociju
ali hrani zamisao. Virtuozni pokret vječnog ostaje samo tren u noćima poput
ove.
I tu je kraj.
Nema više kruga.
Sada je linija, i sve je mrtvo.
Ššššššššš.
Opelo. Posmrtna himna opsesiji.
Tamo u podsvjesti gdje hrane vas otrovi spavajte.
Ne dam da vas probude. Misli moje.
Posted in: 
