URBAN WRITERS: Iz mog Dnevnika

...Lagala sam. U moru suza je bilo na hiljade lijepih trenutaka. Ipak i kada se smijem to je zbog njega... Ne iz nekog posebnog razloga, samo sam sretna jer postoji.
Slike se nižu jedna za drugom i onda shvatim zašto sam tako dugo ostala. Svaki osmijeh koji je on izmamio bio je dovoljno jak da zasjeni sve suze ovog svijeta, a ne samo moje.
Sjećam se prvog poljupca. Bila sam prestravljena, a mjesecima unazada sam sanjala o tome. Dok bi me momak ljubio u mislima sam stvarala njegovu sliku, pokušavala sam da zamislim kakav je osjećaj kada dodirneš njegovu bradu. A onda, tog 26. septembra sam se našla ispred njega. Drhtala sam od straha. I danas se sjećam svega, svakog mirisa, zvukova. I njegovih vrelih dlanova. O njima bih romane pisala.
Jedna od prvih uspomena je kafa, možda čak prva koju smo sami popili. Pričao mi je o tome kako se svaka suza koju neko prolije zbog nas vrati i obije o glavu. Sada puno mislim o tim suzama kada svaki list koji ispišem natapaju. Zbog njih bi trebao dobiti poseban krug pakla. Ali ne ide, primam svaku suzu na sebe, ako će se njemu kao grijeh pisati. Uzimam ih sebi na dušu.
Vrijedi, jer sam upravo našla najljepšu uspomenu ikada. Iz nje je nastala "Jesen u tvojim očima".
Bio je hladan jesenji dan. Šuma oko nas je blistala, kao zlatna. Nikada ljepši spektar toplih boja nisam vidjela, dok nam se nisu susreli pogledi. Izgubila sam se na tren od tog pogleda, jer u njegovim očima kao da je bila oslikana sva ta ljepota jeseni. Tada sam se osjetila voljena, što je apsurdno. Ali zračio je toplinom. I sada osjećam taj pogled na sebi.
Prvi put sam zbog nekog poželjela da nikada ne svane dan. Gledala sam ga kako spava, tako spokojan.
"Poput tople čokolade oči smeđe, duboke,
slast u njima me mami da na kapke meke
utisnem poljubac nježni."
Pjevala sam I don't wanna miss a thing i tek tada shvatila dubinu pjesme, kada sam se u svakoj riječi pronašla.
Sjećam se priče o kralju i njegovom slavuju. I on je moj slavuj, kada sam ga upoznala poželjela sam da svaki dan slijeće na moj dlan. Takve ptice su rijetke, grijeh ih je držati u kavezu, a još veći grijeh ih je pustiti i izgubiti šansu da uživaš u njenim čarima.
Ta ptica će te slomiti svaki put kada odleti, ali svakim povratkom zna kako da te čak do zvijezda podigne.

Amra Agić

Posted in: Urban Writers