1:46 AM
Aleksandar Aničić
 |
| Azem Kurtić |
Teška zimska noć.. Da sam dijete, sada bih negdje sa drugarima na nekom brdu pravio staze za sankanje. Uvijek smo se sankali u toku noći.
Ali nisam dijete, davno su me nemili događaji sudbine natjerali da odložim igračke i sanke na prašnjavi tavan, pa da pustim godine da prolaze i ostavljaju njima omiljeni trag, prašinu, na mojim igračkama, koje su mi nekada bile sve, a sada ih samo gledam kao neki predmet. Oteto mi je djetinjstvo, kao kada nekome medu iz ruku iščupate. I žalim za danima kada je sve bilo lahko.
Ali počeo sam da pišem o tome kako je noć teška. I moram da vas napomenem, ovo nije moja ispovijed, ovo nije moj život. Moj život je sudbina ukrala, posadila ga u neko drugo dijete da ga sretno živi.
Ja sam ovdje samo da bi živio, odrastao sam već, sad čekam samo da umrem. I pitam se, u ovoj noći, zbog toga i jest teška, da li bi neko žalio za mnom. Ali trgnem se, vratim se u javu, pustim sjećanja da odu baš onako kako mi je djetinjstvo otišlo.
Ja sada pišem nove redove, nove prilike stvaram. Novi život živim, nove snove sanjam.
One stare snove sam zapisao u svoj mali zeleni rokovnik, i spremio ga u kutiju sa svojim najdražim igračkama. Neka i oni trunu, ili dozrijevaju, ko zna?
Posted in: Urban Writers
