10:02 PM
Aleksandar Aničić
 |
| Samir Šljivić |
Lezlao je u prasini,u pepelu svoje vlastite duse.Andjeo ,a oko njega .Oko njega prijatelji.Bili su tu postali su on ,postali pepeo u koji je legao ,u kojem je izgubio krila.U isti onaj pepeo u koji su se pretvorile slike iz zivota .Nema vise njega ,nema vise njih nema nista samo gorka istina u kojoj je izgorila vjera .A za to mozda je kriva ona.Mozda i ne.Na slikama iz njegove maste ona je tu u svakom trenu.Ne gubi se ne nestaje.Za njega ne.Ona! Cudan pojam tako jednostavan a tako destruktivan.Dao je sve za nju cak i suze ,a ona kao i svaka druga odsjekla mu krila samo da pokaze da moze.Bolno,ne nije to onaj fizicki bol sto se da izlijeciti ili sto prodje sa vremenom.Eh da je barem to.Taj bol ne prolazi,on tece kroz suze i krvari kroz srce.E taj bol je on osjecao i to veoma dobro.U jednom trenutku cinilo mu se da je bol stariji i od ljubavi.Mislio je da je nastao prije ljudi,prije andjela prije svijeta.Da je na pocetku postojao samo neizmijeran bol.
A krila.Njih je izgubio iz ljubavi.Pustio da nestanu da izgore da se istope bez bola.Volio je vise nego sebe,zbog nje se odrekao besmrtnosti ,postao covjek a onda .Onda nije bio dobar.Pa bio je smrtnik kako i bi.!
Posted in: Urban Writers
