URBAN WRITERS: Izlog

Amina Hrnčić

 Znam da sanjam... Kao i svaki put svjesna sam toga, ali se potpuno prepuštam snu da me ponese, saživljujem se s njim i potiskujem negdje spoznaju da je sve to samo jeftina iluzija moga uma... Prisjećam se Alise iz Zemlje Čuda i  onog puta kada ju je Ludi Šeširdžija pitao da li je lud, a ona mu odgovorila da jeste, ali da to uopće nije loša stvar jer su svi najbolji ljudi takvi...  Možda sam ja malo više poput Ludog Šeširdžije, nego poput Alise...  U mojoj Zemlji Čuda nikad nije bilo mjesta zdravom razumu. Od onog puta kada sam bila kapetan broda osuđenog na potonuće jer žena na brodu donosi nesreću, pa do slučaja kada mi je Aleksandar Karađorđević pisao domaće zadatke; sve ukazuje na potpuno odsustvo smisla u mojim snovima...
Ovaj put okruženje  mi je sasvim nepoznato... Sigurna sam da nikada ranije nisam bila ovdje... Ispred mene proteže se dug makadamski put, a sa moje lijeve i desne strane cvijetna polja... Ali sve je bezbojno, sivkasto... Sve osim neba koje se obećavajuće plavi...
Kažu da je najčešća noćna mora kako padaš sa velike visine, ili bježiš od nekoga...
Ja trčim...Makadamom se diže prašina i čuju se samo moji koraci kako tupo odzvanjaju... Brza sam poput neke afričke životinje i izvijam se poput gazele... Očajna sam... Znam da ne smijem dopustiti da budem uhvaćena, ali mi je nepoznat identitet mog progonioca i razlog zbog kojeg sam progonjena. Srce divlje lumpara u grudima i osjećam neko neobično iščekivanje, kao da znam šta slijedi, kao da sam ovo već ranije proživjela...
 Boli me svaki mišić u tijelu i znam da neću izdržati još dugo. To nešto će me stići... Izgubiću ovu utrku... Predajem se... Usporavam...
Neko stavlja ruku na moje rame i ja se okrenem da bi se našla licem u lice sa samom sobom... Druga ja doima se veselom i na licu joj titra ambiciozno ljubazan osmijeh kao da je sav svijet pod njezinim nogama. Taj osmijeh je jedino na njoj što nije ukradeno od mene.. Ne obraća mi se riječima, nego mi mimikom pokazuje da se okrenem...
Iza mene nema više cvijeća... Jednostavno je nestalo... Ni nebo više nije plavo, već je poprimilo onu bezbojnu nijansu kakvu je do maloprije imalo cvijeće.
Nalazim se pred jednim od onih butika sa plastičnim lutkama u staklenim izlozima. Samo, u izlogu nisu lutke, nego moji prijatelji. Sve osobe koje su mi ikad išta značile nepomično stoje, a na licima im je razvučen bezazlen osmijeh, ambiciozno ljubazan, zastrašujući.
Oko zglobova na rukama okačene su im ceduljice sa strašno niskim cijenama, a preko stakla velikim crvenim slovima piše „RASPRODAJA, TRI ZA CIJENU JEDNOGA!“. Ja se, još pod utiskom početnog šoka ni ne opirem mnogo dok me moj klon gura u prodavnicu i veže ceduljicu i oko moga zgloba.
Posljednje što vidim je njen osmijeh, sada drugačiji, onaj kojeg poznajem otprije, iz ogledala, prije nego se okrene i ostavi me tu, u izlogu... Hvatam sebe kako se smiješim... Strah me... Želim da lupam rukama po staklu, da je zovem nazad, ali ne mogu upravljati svojim tijelom.
Bude me tople suze koje se slijevaju niz moje obraze...  Muči me pitanje: koja od nas dvije je bila pravo ja; ona koja je otišla, ili ona koja je ostala u izlogu?

Posted in: Urban Writers