1:30 AM
Unknown
Jedini moj,
mjesecima se u meni nakupljaju riječi, talože se poput čestica prašine
na mojoj duši. Riječi su me ispunile, guše me. Moram da ih ispljunem, da
izbacim gorčinu iz svog bolnog tijela. Znam da ćeš se prepoznati u
svakom retku ove knjige. Tvoje ime je urezano u svako slovo mojim preom
napisano. Pišem tebi, koji odbaci želju Bogova, odbaci mene i našu
sudbinu. Moju i tvoju, jer nije bilo nas. A nadala sam se i vjerovala da
će svanuti dan kada ću se probuditi sretna i nasmijana. Zadovoljna jer
znam da će biti sretniji od predhodnog, ispunjen tobom, ispunjen nama.
Sjećam se kada si ušetao u moj mali svijet, neočekivano i nepozvan. Sjećam se prezira koji sam osjećala, miješao se sa divljenjenem, nekim čudnim strahopoštovanjem. Po prvi put sam se našla bespomoćna, očarana tobom.
A onda su nam se usne spojile. Tih jedanaest mjeseci čekanja pretvorilo se u san. Nestali su nesigurnost i strah. Ali moja sreča je trajala kratko, završila se s prvim poljupcem. Tada me stvarnost pogodila u lice, ne štedeći me. Imala sam te kratko, ali dovoljno dugo da se naviknem na tvoje usne, tvoju kožu, toplinu tvoga tijela. Onda si počeo da mi se oduzimaš, ostavljajući sve manje i manje, dok mi se nisi oteo zauvijek.
Htjela bih da se sjetiš sitnica, svih lijepih trenutaka, ali ne smijem spomenuti ni jedan, ne smijem ti i te slabosti otkriti.
Pokušaj da zamisliš noć, sobu osvijetljenu svijećama, vino, možda ti donesu sjećanja na mene. Možda proživiš neki trenutak ponovo, ali ne zaboravi da u pozadini slušaš “Modro i zeleno”. Znam, sjetit ćeš se, ali bit će ti smiješno da tu uspomenu čuvam u sehari slatkih tajni, da sam je zauvijek spremila, da može da mi izmami osmijehe.
Zašto si mi se ukrao? Zašto si me ostavio u čežnji da se utapam u suzama? Poslije tebe obečavam neću biti nićija. Tebi sam pripala, tvoja ću da ostanem, a ti dođi, uzmi što ti pripada. Ako ne danas, onda za par godina. Možda se nisam dovoljno borila, ali ću dovoljno čekati na tvoj povratak. Samo me ne zovi imenom, to mi zvuči kao kraj, zovi me svojom, jer tvoja sam.
Ne skrivaj pogled od mene poslije ovih redaka. Možda nekada odgovoriš, ja bit ću strpljiva.
Sjećam se kada si ušetao u moj mali svijet, neočekivano i nepozvan. Sjećam se prezira koji sam osjećala, miješao se sa divljenjenem, nekim čudnim strahopoštovanjem. Po prvi put sam se našla bespomoćna, očarana tobom.
A onda su nam se usne spojile. Tih jedanaest mjeseci čekanja pretvorilo se u san. Nestali su nesigurnost i strah. Ali moja sreča je trajala kratko, završila se s prvim poljupcem. Tada me stvarnost pogodila u lice, ne štedeći me. Imala sam te kratko, ali dovoljno dugo da se naviknem na tvoje usne, tvoju kožu, toplinu tvoga tijela. Onda si počeo da mi se oduzimaš, ostavljajući sve manje i manje, dok mi se nisi oteo zauvijek.
Htjela bih da se sjetiš sitnica, svih lijepih trenutaka, ali ne smijem spomenuti ni jedan, ne smijem ti i te slabosti otkriti.
Pokušaj da zamisliš noć, sobu osvijetljenu svijećama, vino, možda ti donesu sjećanja na mene. Možda proživiš neki trenutak ponovo, ali ne zaboravi da u pozadini slušaš “Modro i zeleno”. Znam, sjetit ćeš se, ali bit će ti smiješno da tu uspomenu čuvam u sehari slatkih tajni, da sam je zauvijek spremila, da može da mi izmami osmijehe.
Zašto si mi se ukrao? Zašto si me ostavio u čežnji da se utapam u suzama? Poslije tebe obečavam neću biti nićija. Tebi sam pripala, tvoja ću da ostanem, a ti dođi, uzmi što ti pripada. Ako ne danas, onda za par godina. Možda se nisam dovoljno borila, ali ću dovoljno čekati na tvoj povratak. Samo me ne zovi imenom, to mi zvuči kao kraj, zovi me svojom, jer tvoja sam.
Ne skrivaj pogled od mene poslije ovih redaka. Možda nekada odgovoriš, ja bit ću strpljiva.
Samo tvoja
.
Posted in: Urban Writers
