URBAN WRITERS: Vjenčanica

Amina Hrnčić

Svojim kratkim zdepastim nožicama nastojala je da pravi neuobičajeno duge korake, što se činilo pomalo smiješno jer je istovremeno nosila i veoma visoke štikle, te je izgledala kao jedna veoma nesigurna konstrukcija, koja bi svakog trena mogla da se sruši. Nosila je mornarsko plavu haljinicu do koljena, napravljenu tako da pokrije nedostatke njene nesavršene figure, prividno je sužavajući i djelimično pokrivajući noge kojih se toliko stidjela. Da stvar bude još gora, dan je bio oblačan, puhao je neki jak vjetar, a gromade gustih čađavih oblaka sa sjeveroistoka govorile su o tome kako oluja nije daleko. Za ne više od pola sata grad će pogoditi nevrijeme kakvo odavno nije vidio, a ona nije imala niti kišobran. Kasnila je, cipele su je žuljale, curio joj je nos, a vjetar je dao svoj doprinos frizuri. Kao da se kosmos urotio protiv nje. Bila je gotovo na rubu suza, ali samo zato što je bio četvrtak. Loše stvari se ne smiju dešavati četvrtkom.

Oduvijek je bila pomalo praznovjerna, ali ne na sasvim uobičajen način. Vjerovatno se ne bi plašila sjediti u avionu na sjedištu broj trinaest, na petak trinaesti, s crnom mačkom u krilu, prosipajući sol oko sebe i sa razbijenim ogledalom u tašnici, ali postojale su neke sitnice za koje je sama sebi umislila da joj donose ili sreću ili nesreću. Tako je naprimjer svako božije jutro već godinama slušala jednu te istu pjesmu, koja joj je već odavno dosadila, vjerujući da će imati lijep dan ako ga započne s njom. U većini slučajeva i bilo je tako, ne jer joj je pjesma uistinu donosila sreću, nego jer je svemu pristupala sa optimizmom, tjerajući nevolje svojim širokim osmijehom.

Zana je voljela četvrtke. Iz nekog razloga, četvrtak je bio njen dan. Kad se rodila bio je četvrtak, kad se rodio njen mali brat također. Svog budućeg muža upoznala je u četvrtak, a jedan drugi četvrtak pao je i njihov prvi poljubac. Bio je jedan topao augustovski četvrtak kada je pristala da se uda za njega, a vjenčanje je, pogađate, bilo također zakazano za četvrtak, ali tek na proljeće.

Nikada se nije ni po čemu nije isticala. Nije bila najljepša, niti najpametnija djevojka u školi, niti je gajila neke posebne ambicije da se ističe na bilo kojem području. Male stvari ispunjavale su njen život i činile da bude izuzetno zadovoljna osoba.

Međutim, još otkako je bila mala imala je jedan san koji je po svaku cijenu morala ostvariti; vjenčanje iz bajke. Još kao dvanaestogodišnjakinja sve je pomno isplanirala; kakvu će tortu imati, koje će boje biti haljine koje će nositi djeveruše, kakva će muzika svirati, koliko će zvanica biti, gdje će se svadba održati, šta će pisati na pozivnicama... I naravno vjenčanicu.

Sada je imala gotovo sve što joj je bilo potrebno; djeveruše je odredila još u srednjoj školi, a mladoženja je došao kad se najmanje nadala. Bio joj je strašno drag, ali nikada ga nije istinski zavoljela. Smatrala je da nikada neće pronaći onu srodnu dušu, drugu polovinu svog bića,te da će se oni koji vjeruju u bajku o tome prije ili kasnije duboko razočarati. Ona je bila sasvim zadovoljna svojim Jasminom, iako nisu imalo gotovo ništa zajedničko. On ju je volio, a da bi izgradila svoje samopouzdanje bilo joj je potrebno da joj neko svaki dan govori kako je voli baš onakvu kakva jest, sa njenim zdepastim nožicama, sitnim pjegicama i prćastim nosom. Znala je da on biti savršen otac djeci koju je planirala da ima; dvjema kćerkama i jednom sinu. Već je znala i kako će da se zovu. Samo bi joj ponekad znalo zasmetati to što je bio mnogo viši od nje, što je djelovalo ružno iz estetskog ugla.

Vjenčanicu je naručila iz Italije. Svu svoju ušteđevinu za crne dane izvadila je iz dušeka radi nje. Samo, napravila je veliku grešku naručivši je preko Interneta, ali kako je htjela baš nju i niti jednu drugu haljinu, nikakva druga solucija nije dolazila u obzir. Haljina je stigla jedan dan na njenu adresu, zapakovana jednostavno u običnu kartonsku kutiju. Sa strepnjom ju je otpakovala. Bila je i ljepša nego što ju je zamišljala. Sasvim bijela, jer jednoj mladoj ne priliči da se uda u bilo kojoj drugoj boji, uskog svjetlucavog torzoa, sa raskošnim volanima koji su se vukli po podu.

Međutim, nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja da je navuče, shvatila je da je jednostavno preuska. Nije postojala mogućnost da je vrati i naruči u drugoj veličini, jer je bila jedna iz kolekcije haljina predviđenih za vitke djevojke, a kako nije htjela neki drugi model, preostalo joj je samo jedno rješenje. Mora da smrša.

Tako je otpočeo najnesretniji period u njenom životu. Uvela je sebi rigorozne dijete, jela gotovo nimalo, stalno bila iscrpljena te radi toga izgubila na svom entuzijazmu, a pošto se bavila poslom koji zahtjeva stalnu komunikaciju s ljudima, tu je sve više i više zakazivala. Kako se se smanjivala njena kilaža, istovremeno se smanjivao i uspjeh u svim aspektima njenog života. Nije imala volje ni za čim, ni za porodicom, ni za prijateljima, ni za poslom, ni za Jasminom. Svi su primijetili da se nešto opasno dešava s njom, i na njihova uporna navaljivanja da im objasni o čemu se radi, odgovarala je da jednostavno umišljaju stvari... Postala je ovisna i o cigaretama, iako joj prije toga nikada ne bi ni u šali naumpalo da zapali. Na njenom izmorenom licu ukazali su se duboki podočnjaci i prvi znakovi bora. Zbog vjenčanice svi su ispaštali. Bila je nervozna, i lako bi se naljutila za sitnice, te se istresala na ljudima koji su najmanje krivi za to...

Mnogi bi digli ruke od nje... Mnogi, ali ne i Jasmin. Trebalo mu je nešto vremena da shvati u čemu leži razlog Zanine promjene. Dobro ju je poznavao, ali je ona svoju opsesiju vjenčanjem dobro skrivala, smatrajući da će on misliti da je pomalo luda ukoliko mu prizna. Ali nije mu morala sve reći, shvatio je on sve i sam. Volio ju je toliko, da mu nije smetalo ništa što bi ona učinila, a ono što je ona najviše mrzila na sebi, to je on najviše volio. Dugo je razmišljao šta da učini, a onda je jednog dana ideja došla sama od sebe.

Jedini loš četvrtak u Zaninom životu upravo se odvijao. Mrva joj je falila da se raspadne, da sjedne na neku klupu, na stepenice, na rub trotoara, i da zaplače. Ništa više nije imalo smisla. Ni vjenčanje, ni vjenčanica. On ju je čekao već skoro sat vremena. A ona je kasnila više nego inače. Konačno je stigla. Čekao ju je na ćošku, sa crnim kišobranom u jednoj i buketom ruža u drugoj ruci.

Široki osmijeh na njegovom licu govorio je kako mu apsolutno ne smeta što je raščupana, i što su sitne kapi kiše koja je pomalo počela padati razmazale njenu maskaru, koja je navodno trebala biti vodootporna. Zagrlio ju je čvrsto i rekao: „Ponekad nisam svjestan koliko sam sretan što te imam...Hajde da se vjenčamo sada. Zaboravi na ceremoniju, na onu glupu vjenčanicu, na dugu listu zvanica, ljudi koje jedva poznaješ, na nešto staro, nešto plavo, nešto posuđeno, na veo, bukete cvijeća. Meni si dovoljna samo ti, takva kakva jesi. Ne želim da se mijenjaš. Nemoj.“

Iskrenost u njegovom glasu, u njegovim očima, govorila je da je potpuno ozbiljan, a sjaj u njenim da je potpuno oduševljena ovom idejom. Nije ona za raskošnih ceremonija. Jednostavnost i praktičnost oduvijek je bila najizraženija crta njenog karaktera. Uživat će u ovom trenutku, a kasnije možda napraviti neki prijem za najbliže.

„Hajdemo. Odmah sada.“, prošaputala je, odrekavši se zarad sreće svoje dugogodišnje opsesije, te ga zagrlivši čvrsto ispod kišobrana. Dok su se koračali sad već mokrim ulicama sivog grada u sebi je pomislila: „Ružne stvari se jednostavno ne smiju dešavati četvrtkom.“