8:44 PM
Unknown
Vidjela sam nas na kraju priče. Kraju kakav niam htjela vidjeti.
Gledala sam se slomljenu, kako sakupljam posljednje krhotine srca.
Sa
usana se kroz suze otelo: ˝Mrzim te!˝, dok je srce u svom bolu i dalje
dozivalo tvoje ime. Znam, ono je srcu melem i kad bi ga još milion puta
slomio.
Ne sjećam se da sam očekivala bolji kraj. Samo sem se
iskreno nadala novoj ljubavi, nekome drugačijem, ko je manje ti, a još
manje ja. Nekome ko bi protresao moj svijet i podigao me na noge,
izgradio sve ono što si ti srušio.
Sve mi se čini kako se
ponavljam. Pokušavam ti pričom reći da te volim, ali da je kraj. A opet
ne želim da shvatiš. Radije se mučim i ostajem tu opkoljena tobom, jer
nigdje mi ljepše nije.
Navikla sam ja na tu bol. Volim kada me
boliš, jer da nema boli ne bi bilo ni tebe. Ne bi mi kvario dan, bez
tebe bi suze presušile, a kažu zdravo je plakati. Zdravo je i smijati
se. Ti me nasmiješ baš toliko koliko treba, onako ponekad, tek da ne
zaboravim kako zvuči moj smijeh.
Rekli bi mi da sam luda, da se
zalud nadam i gubim vrijeme čekajući. A ne znaju oni kakav je osjećaj
kada te konačno dočekam, kako je kada me primiš u zagrljaj.
Pa gledam se tako kako skupljam krhotine, kako ih brzo sastavljam,
pričvrstim da srce bude čitavo. Da imaš šta da razbiješ slijedeći put
kada odeš.
Posted in: Urban Writers
