URBAN WRITERS: Kišni dan

 

Amra Agić

Kiša se igrala na njegovom prozoru. Čeznutljivo je pratio te nebeske suze kako klize niz staklo i nestaju u barici koja se stvorila na limu. U sobi je bilo mračno. Samo se čula lagana izvedba "Blue in Green" Milesa Davisa. Samo je pojačavala njegovu usamljenost i prisjećala ga koliko je zapravo tužan.
Nadao se da će čuti korake na stubama, osluškivao je. Ništa. Ponekad bi se čulo otvaranje susjednih vrata, škripa baglama i to je sve. Spustio se na krevet ne skidajući pogled s prozora. Iz očiju su mu potekle suze, nije bio sam, bile su s njim i te čarobne kapi kiše.
Znao je da je gotovo. Ona se neće pojaviti. Nije ju osuđivao. Valjda je to i zaslužio, jer ko bi nekog čekao vječno.
Sjetio se svega što je činila za njega, svih njenih nastojanja da on bude sretan. Nervirala ga je njena neprestana sreća, onaj osmijeh i pogled pun ljubavi i iščekivanja.
Mrzio je njen zvonki smijeh i način na koji mu se umiljavala. Bila je uvijek tu kada bi je pozvao. Znao je da će se pojaviti nakon samo jednog poziva. Došla bi i onda remetila njegov mir. Prstima je davala život svemu, onako razigrana sve je pretvarala u iritantnu sreću.
Uzeo bi je i s olakšanjem gledao kako odlazi i odnosi sve boje sa sobom. Onda bi si natočio piće i uživao u svojoj tišini.
Ali danas, danas nije došla. Sivi zidovi su se nadvili nad njim. Glazba se pretvarala u škripu kočnica i zvuk sirena tamo negdje u daljini. U glavi mu je odzvanjao njen smijeh, čuo je kako mu doziva ime. Odjednom svi glupavi nadimci su postali tako slatki. Pogledao je na mobitel. Nije bilo poruke. Zažalio je na tren za svaku ignoriranu poruku. Otvorio je inbox i počeo da čita. Do sada nije primjetio brigu u njima. Njoj baš nije bilo svejedno...
Tu noć na vijestima, nesreća. Stradala mlada ženska osoba. Na ekranu se pojavila slika. Gledala ga je onim svojim djetinjim očima koje su vrištale: "Volim te!". Usne razvučene u topao osmijeh, poželio je da je poljubi. Spiker je i dalje govorio o nesreći, ali on je vidio i čuo samo nju.
Posljednji put ju je gledao. Izgledala je tako živo i veselo. Sada mu je bilo jasno sve, nebo je za njom plakalo. I nije odustala, ne bi nikada, ona ga je bar iskreno voljela... A on, on je to tek sada shvatio.
Na nadgrobnom spomeniku zlatnim slovima je pisalo njeno ime. Spustio se na koljena. Da je bar to ranije učinio. Na ramenu je osjetio stisak njene malene ruke. Grlo mu se steglo, suza je kanula. Ipak, nije ga zauvijek čekala.

Posted in: Urban Writers