Sa usana se kroz suze otelo: ˝Mrzim te!˝, dok je srce u svom bolu i dalje dozivalo tvoje ime. Znam, ono je srcu melem i kad bi ga još milion puta slomio.
Ne sjećam se da sam očekivala bolji kraj. Samo sem se iskreno nadala novoj ljubavi, nekome drugačijem, ko je manje ti, a još manje ja. Nekome ko bi protresao moj svijet i podigao me na noge, izgradio sve ono što si ti srušio.
Sve mi se čini kako se ponavljam. Pokušavam ti pričom reći da te volim, ali da je kraj. A opet ne želim da shvatiš. Radije se mučim i ostajem tu opkoljena tobom, jer nigdje mi ljepše nije.
Navikla sam ja na tu bol. Volim kada me boliš, jer da nema boli ne bi bilo ni tebe. Ne bi mi kvario dan, bez tebe bi suze presušile, a kažu zdravo je plakati. Zdravo je i smijati se. Ti me nasmiješ baš toliko koliko treba, onako ponekad, tek da ne zaboravim kako zvuči moj smijeh.
Rekli bi mi da sam luda, da se zalud nadam i gubim vrijeme čekajući. A ne znaju oni kakav je osjećaj kada te konačno dočekam, kako je kada me primiš u zagrljaj.
Pa gledam se tako kako skupljam krhotine, kako ih brzo sastavljam, pričvrstim da srce bude čitavo. Da imaš šta da razbiješ slijedeći put kada odeš.